‘‘Hej, djede, došla sam!”, uvijek sam morala to poprilično glasno izgovoriti, jer je slabije čuo. ”O, Amra, stigla…”, rekao bi svaki put dok bi drhtavom rukom uzimao naočale sa stola.
Pitala bih ga kako je, uvijek je govorio da je dobro. Čak i kad ga je bolest sve više savlađivala i počela da pobjeđuje, govorio je da je dobro.
Uvijek bi me pitao koliko sam ispita položila. Mada on taj cijeli sistem studiranja i polaganja nije razumio, slušao me i ispitivao kao da je stoput prošao sve to. Onda bi mi počeo pričati neke svoje priče.
Dok je još mogao, pričao mi je da je bio vojnik u toj nekoj Titovoj vojsci, ni ja to nisam razumjela, ali slušala sam i ispitivala kao da sam sve to prošla stoput. Pohvalio se kako ga je Tito lično pohvalio zato što je uhvatio nekog izdajnika koji je imao namjeru da dođe do Titovih odaja. Činilo mi se kao da je žalio za tim dobom. Imao je za čim i žaliti, uzimajući u obzir današnji način života.
Kroz misli mi trči stalno ona ljuljačka, koju bi mi on pravio svakog proljeća i koja je uvijek išla malo desnije nego što treba.
”Ti ne znaš praviti ljulje, djede!”, uvijek bi to govorila i onako dječjim ljutitim korakom ušla u kuću i lupila vratima. On ju je satima popravljao i uvijek je uspio popraviti je.
Moj brat Tarik nije doživio sve to što sam ja doživjela s djedom. Znam da ga voli, ali ja sam mnogo više provodila vremena s njim i igrala se s djedom.
Januara 9. ove godine oko 16h, moj otac me nazvao i rekao: ”Amra, djed je umro.” Nema potrebe da pričam o tom osjećaju. Tuga me slomila.
Moja poruka vama je: U svakom trenu možete izgubiti nekoga. Neće biti nečije ljuljačke nikad više, nećete moći reći više: ”Hej, došla sam.”, nećete se imati na koga ljutiti. Otiđite do nekog koga volite, zagrlite ga, slušajte tog nekog kao da ste kroz tu priču prošli milion puta, zahvalite se, izvinite se, smijte se, ma ko to bio, da li drug, drugarica, mama, djed, brat, tata, djevojka, komšija.
Nekad će svima doći 9. januar.
Piše: Amra Deliomerović
