Hiljade priča je ispričano o ratnim sukobima u Bosni u Hercegovini, a ova je suprotna svim. Mjesto Baljvine između Mrkonjić Grada i Banje Luke je jedino mjesto u BiH gdje Srbi i Bošnjaci ne samo da nikada nisu ratovali već su jedni druge štitili.
Baljvinska džamija je izgrađena 1908. i jedna od rijetkih koja u Republici Srpskoj nije srušena tokom rata. Opstala je zahvaljujući mještanima i Bošnjacima i Srbima.
“Bila je vojska ovdje i mi smo rekli da se ne može džamija rušiti. To je jedna svetinja koju meni ne bi palo na pamet da rušim“, rekao je mještanin Jovo Tešanović.
Senad Dizdarević je potvrdio da su Srbi spasili džamiju.
“To je jedina džamija u RS na temeljima“, rekao je Dizdarević.
Prijateljstvo komšija traje vijekovima. U Drugom svjetskom ratu jedni druge su skrivali i štitili od četnika i ustaša.
U posljednjem ratu, na 15 kilometara od ovog sela bila je borbena linija. U selu su boravili pripadnici VRS. Komšije Bošnjake štitili su mještani Srbi sve do avgusta 1995.
“Cijelo vrijeme su naš štitili sve dok nismo morali svi napustiti. Tada je već bilo nešto drugo, tada više nije bilo spasa ni od komšija ni od koga. Moralo se izaći“, sjeća se Omer Murica.
Bošnjaci su izašli iz sela desetak dana prije Srba. Neposredno pred akciju Južni potez u kojoj su pripadnici HVO-a zauzeli Mrkonjić Grad i došli na 23 kilometra od Banjaluke. Tada je pala jedina žrtva u ovom selu – Jovan Konjević.
Nakon rata i jedni i drugi su se vratili na svoja ognjišta.
“Jeste selo bilo spaljeno i porušeno.. znate kako to izgleda kad dođete, ali Bože moj“, rekao je Jovo Tešanović.
Senad Dizdarević se prisjetio povratka u Baljvine.
“Nije bilo struje u početku, ali se život polako organizovao. Što bi meni bilo neobično u mjestu gdje sam rođen?”
Zajedničkim snaga krenuli su u obnovu. A sa suživotom nastavili tamo gdje su stali 90-ih.
“Moj dolazak u selo na službu prvi dan bio je ujedno i prvi odlazak u prodavnicu. Na dolasku u trgovinu nazivam selam i svi gromoglasno odgovaraju alejkum selam efendija, bujrum, dobrodošao. Tek kasnije shvatam da su bila svega 2-3 muslimana od njih desetorice“, kazao je efendija Ilhan Šabić.
“Druže se i uvijek su zajedno. Jedino što se ne uzimaju između sebe, a ovako su uvijek zajedno”, govori Milisav Sašić.
Ne plaše se ničega osim suše. Najveći problem i jednih i drugih je nedostatk vode.
U selu sa stotinu kuća nema nijednog izvora pitke vode. Mještani su prinuđeni da sakupljaju kišnicu iz oluka i provode je do bunara i dezinfikuju hlorom. Bave se uglavnom stočarstvom. Lokve su jedino mjesto gdje se napaja stoka, a ima blizu 70 krava i nekoliko stotina ovaca.
U šali kažu gdje nema veš mašine nema ni žena pa polako postaju selo neženja.
Izvor: N1
