Prilikom pada Srebrenice, jula 1995. godine, tad šesnaesnaestogodišnji Emir Bektić iz sela Bektići kod Srebrenice sa ocem i ostalim muškarcima krenuo je šumama prema slobodnoj teritoriji. Na tom putu, u dva dana, bio je dva puta zarobljen, ali se, ipak, uspio spasiti.
Strijeljanje je izbjegao ulaskom u posljednji autobus koji je prema Kladnju iz Potočara odvozio djecu i žene.
Svoju filmsku priču, Emir je pretočio u knjigu pod nazivom „Kad osvaneš sam“.
Emir je uspio završiti fakultet, ali je već sedam godina nezaposlen.
Kada je 11. Jula 1995. godine krenula velika ofanziva na Srebrenicu, Emir je sa porodicom morao napustiti svoje selo Bektiće. Majka i sestra otišle su u Potočare, kako bi našle zaštitu u bazi UN-a, a on je sa ocem, rođacima i komšijama krenuo šumama prema Tuzli.
„Negdje pred sumrak, 12. Jula, sišli smo do jednog potoka i tu sam vidio pet-šest ubijenih mojih komšija. Te slike će mi dugo ostati u sjećanju jer je to bio moj prvi susret sa mrtvim. Otac mi je govorio da ne gledam na tu stranu i da nastavim ići. Ali, to je bio samo uvod u strahote koje ću kasnije doživjeti.Išli smo dalje. Zapali smo duboko u noć, ali smo nastavili ići jer smo smo smatrali da ćemo izbjeći zasjedu pod okriljem noći. Međutim, začuli smo paljbu. Pucalo je sa svih strana. Čuo sam jauke ljudi koji su bili pogođeni. Bili smo iscrpljeni i gladni, ali niko nije pomišljao na glad. Strah je nadjačao svaku drugu pomisao“, govori Emir koji je tada imao šesnaest godina.
Sa povećom grupom komšija, Emir je bio na začelju kolone koja se sporo probijala nepoznatim stazama.
„U jednom trenutku, nama su se pridružila dva čovjeka i rekli su nam da oni znaju put do slobodne teritorije. Rekli su nam da idemo za njima. Sjećam se da je jedan od njih rekao: „Tamo su četnici, idemo da ih pobijemo“. Otac mi je šapnuo da su to srpski vojnici koji će nas samo dovesti u zamku. To se kasnije ispostavilo tačnim. Kad smo došli do jednog potoka, naredili su nam da sjedenemo i rekli su da smo zarobljeni. Pošto je bila mrkla noć, nismo išli dalje. Sjedili smo, a srpski vojnicu su nas držali na nišanu. Čekali su da svane, pa da onda krenemo u njihovu bazu“, prisjeća se Emir.
Pošto su bili svi umorni, i pored ogromnog straha, zaspali su.
„Otac se zaklonio za jedno drvo i ja sam prilegao pored njega i zagrlio ga. Rekao mi je da sam trebao sa majkom i sestrom i ja krenuti ka Potočarima. Međutim, za tako nešto bilo je prekasno. Kad sam se ujutro probudio, vidio sam da sam sam. Nije bilo ni oca, ni komšija ni srpskih vojnika. Osvanuo sam sam. Bio sam slobodan, nisam više bio zarobljen, ali sam se tada još više uplašio.
Morao sam krenuti, ali, nisam znao kuda. Poslije pet-šest sati lutanja, pred mene je naišao vojnički pas vučjak. Prišao mi je, omirisao, nije lajao niti me napao iako sam se ja preplašio. Vučjak se okrenuo i ja sam polako krenuo za njim. Naišao sam na grupu ubijenih mojih komšija, ali u strahu nisam puno zagledao. Možda je među njima bio i moj otac. Nedaleko od njih ugledao sam srpske vojnike koji sjede i smiju se. Shvatio sam da se nalazim u centru strave i užasa“, govori Emir.
Iako je bio još dječak, Emir je shvatio da se mora udaljiti sa ovog mjesta.
„Polako sam se iskrao, a onda sam nastavio trčati. Ne znam jesam li tada bježao ka slobodnoj teritoriji, ili sam se vraćao u pravcu odakle sam došao. Poslije nekoliko sati bježanja, sreo sam dvojicu amiđiča. I oni su bili prestrašeni. Sjeli smo da se odmorimo. Razmišljali smo šta da radimo i kuda da idemo. Niko od nas nije poznavao ovaj teren i bilo je uzaludno praviti bilo kakav plan. Ali, zato su srpski vojnici imali rješenje. Pozivali su nas megafonom da siđemo u selo Sandiće, u blizini Konjević Polja. Dali su nam ultimatum da se do određenog vremena predamo. Nismo imali izbora. Predali smo se i tada sam bio drugi put zarobljen. Naredili su nam da odložimo nakit i novac i da sjednemo na livadu pored ostalih koji su ranije bili zarobljeni“, kaže Emir.
„Sa rukama na glavi krenuli smo prema Kravici. Rečeno nam je da se ne plašimo jer ćemo biti razmjenjeni. Međutim, dok smo išli glavnom cestom, začuo sam paljbu. Desetak ljudi je ubijeno. Srpski vojnici su rekli da su ti ljudi pokušali da bježe i da su zato ubijeni. Nisam vjerovao da je to tako, jer niko od mojih komšija, od gladi i straha, nije mogao da se normalno kreće, a kamo li da bježi. Izgubio sam nadu da ću preživjeti. Shvatio sam da je to kraj“, prisjeća se Emir.
Ali, sreća se osmjehnula u posljednji trenutak.
„Negdje u blizini Kravice naredili su nam da sjednemo na livadu. Vidjeli smo da autobusi iz pravca Srebrenice odvoze civile. Autobusi su se tu i zaustavili. Jedan srpski vojnik, mislim da je bio komandant, odvojio je nekoliko dječaka i rekao da mogu i oni da uđu u autobus i da idu prema Kladnju. To isto je rekao i meni. Dok je nekoliko dječaka krenulo ka autobusu, ja sam pomišljao da je možda i to neka zamka, možda voze i žene na strijeljanje. Amiđa mi je rekao da idem, ali ja sam bio odlučan da ostanem ovdje. Naredio mi je da idem i da se makar ja spasim. I dok sam vagao sve opcije, autobusi su krenuli. Potrčao sam za posljednjim autobusom, lupao na krajnja vrata i kad sam izgubio nadu, vrata su se otvorila. Uskočio sam u autobus. Krenuo sam ka slobodnoj teritorijii, eto, spasio sam se. Preživio sam, ali sam za dva dana proživio čitav strašni film“, kazuje Emir.
Emirov otac je ubijen. Majka je umrla prije 18 godina. Osvane Emir svako jutro sam. Opisao je svoje doživljaje, kako se ne bi zaboravilo ono što se dešavalo bošnjacima nakon pada Srebrenice.
Mora se ići naprijed, uzdignute glave. Završio sam studij u Sarajavu prije sedam godina, ali još nemam posla. Upisao sam postdiplomske studije i spremam magistarski rad.
Izvor: Fokus
