Piše: Emina Žabić
Bio jednom jedan mlin. Nesavladiva tvrđava za tanane dječije ruke i lak plijen za sve odrasle koji bi poželjeli “srknuti” koji fildžan kafe.
Napravile su ga zlatne i vrijedne ruke, jednog bravara. Bravara, djeda Rasima. Bio je najkorišteniji predmet u kući djeda Rasima i njegove žene, nene Džemile. Oko njega bi se okupljali svi… sami ukućani, maksuz gosti i prolaznici.
Bio je neizostavan domaćin svakog okupljanja rado viđenih gostiju u kući. Svojom snagom bi lomio prženu kafu, šireći miris suživota, blagoslova i mira. Bez obzira što je oko njega uvijek bilo puno ljubavi, osmijeha i dobra, mala Emina, unuka djeda Rasima i nene Džemile, ga nije voljela.
Njene, tada nejake dječije ruke, bi svakog puta brzo odustale, nakon što bi mlin prazan ili napunjen kafom uzele u ruke i pokušale samljeti barem jedno zrno kafe. Svakog puta. Iznova i iznova. Novi pokušaj, novo razočarenje, kafa se “lomila” nije. I nikad nije uspjela pomjeriti oprugicu mlina.
U tom se u prodavnicama pojavila mljevena kafa, mlin za kafu se izbacio iz upotrebe, mala Emina je u međuvremenu porasla, a bravar djed Rasim je preselio na vječni put.
– “Zove te nena, da ti nešto kaže”. – reče mama, sad velikoj Emini.
– Šta da mi kaže?
– “Ne znam nije mi rekla. Idi do nje”.
Obično se ranije iza tih riječi “Da ti nešto kaže” krio neki savjet, osvrt na pogrešan potez i slično.
– Neno, reče mi mama da si me zvala.
– “Jesam, sjedni tu i iza tog jastuka uzmi to što je zamotano”. – reče nena.
Dok Emina pažljivo sklanja jastuk i uzima nešto čvrsto u krpu zamotano nena nastavlja:
– “Znaš tvoj djed je imao zlatne ruke. Što god je u njih uzeo, nešto je od toga i stvorio. Mi smo živjeli od jedne plate. Imali smo dovoljno da othranimo i odškolujemo djecu, a ostalo je tvoj djed sa svojim rukama stvarao. Sve što god vidiš u ovoj kući je on napravio”.
U tom trenutku Emina sklanja krpu i iz nje vadi MLIN. Isti onaj mlin koji je oko sebe okupljao dobro, a malu Eminu, toliko puta razočarao.
– Ma daaaaaj. Zezaaaš me. Onaj mlin. Znaš li koliko me ovaj mlin nervirao dok sam bila mala – govorila je Emina dok su se emocije rojile.
– “Taj mlin je prvi mlin koji je tvoj djed ikada napravio, a napravio ih je puno još poslije toga. Nena želi da ga ti uzmeš sebi”.
Prvi djedov napravljen mlin, prvo razočarenje male Emine i prvi susreti dobra kojim je mala Emina svjedočila, a da ih tada nije bila ni svjesna.
Iz spremnika za izmljevenu kafu je uzela ručkicu, stavila na oprugu mlina, okrenula drškicu i uspjela. Shvatila je u tom trenutku, da ništa ne može biti dokle god vidimo samo lična razočarenja, a ne zajednička dobra.
Ništa ne može biti, dokle god mu ne dorastemo. A kad mu dorastemo ono nas samo pronađe, upadajući nam u ruke, igrom života. Igrom dobra koje nas prati od ranog djetinjstva kroz mlin, bravara djeda Rasima. Mog djeda Rasima. Djeda male Emine.
