Lifestyle

Elma Tomić: Roditelji su me s mojih 16 godina nosili do WC-a










Svoju priču o borbi s rakom Elma Tomić priča svakodnevno, No ovaj put je uz tu priču ispričala i onu koju ljudi ne znaju. Priču o njezinoj najvećoj ljubavi – glumi, i kako joj je umjetnost pomogla u najtežim trenucima…

Noć prije Intenzivne njege susrela sam djevojku. Ušla je u moju sobu. Bila je jako visoka i mršava. Bila je, naravno, ćelava i primala je krv te ju povraćala. Tu sam se prestrašila jer sam se pitala: ‘Hoću li ovo biti ja sutra?’. Osvrnula sam se oko sebe, pogledala u druge sobe i odgovor je bio ‘da’, započinje svoju priču Elma Tomić (17), djevojka koja je preboljela rak.

POGLEDAJTE ‘MOJU PRIČU’ ELME TOMIĆ:

Možda će Vas zanimati i:

Prije dvije godine dijagnosticirali su joj rak limfnih čvorova, odnosno ‘Non Hodgkina’.

Kad upoznate Elmu, na njezinom licu i vedrom osmijehu nikada ne biste rekli da još uvijek prima kemoterapiju. Bolest je u remisiji, mučni dani su iza nje, no to je ono što će je zauvijek pratiti. Niti u jednom trenutku nije pomislila na smrt, iako šanse nikako nisu bile na njezinoj strani.

foto: Davor Puklavec/PIXSELLNa odjelu dječje onkologije u KBC-u Zagreb svojim je šalama nasmijavala medicinske sestre, liječnike i drugu bolesnu djecu i tako sebi olakšala borbu s rakom. Za format ‘Moja priča’ na 24sata YouTube kanalu ispričala nam je o čemu je maštala dok je ležala u bolničkom krevetu.

– Ne želim da me ljudi pamte po mojoj dijagnozi jer ja to nisam! Ono što ja želim biti i što ja već i nekako jesam je glumica. I zbog toga sam za ovo snimanje odabrala Zagrebačko kazalište mladih. Glumom se bavim osam godina i kad su mi rekli da možda neću dočekati jutro ili možda čak i sljedeću sekundu, moja zadnja želja je bila da još jednom stanem na scenu – rekla je te s osmijehom na licu rekla kako je to i dočekala. Umjetnost joj je, kaže, puno pomogla u liječenju. Svatko s tako opakim neprijateljem u sebi ima ono nešto što mu se suprotstavlja. Elmi je to bila gluma, pisanje, stvaranje…

– Dane tamo provodiš stalno i liječenje traje godinu dana. Kad si tamo, više ne znaš što bi radio sam sa sobom. Zato sam odlučila napisati knjigu. Sve je krenulo s bilješkama u dnevniku, a sad se nadam da ću knjigu završiti do kraja godine – rekla je. To joj je bila motivacija za život poslije s mišlju: ‘Ako izdržim ove terapije i nuspojave, onda ću dočekati i scenu’. A nuspojave su bile grozne…

Danas kad dođe na odjel, kaže, vidi sreću. Sreću jer se sva ta djeca bore, što ne odustaju, a u svakome od njih vidi i djelić sebe.

Izvor: 24sata.hr



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button