Eko – ronilačka grupa invalida iz Lukavca godinama bilježi fascinantne prizore podvodnog svijeta u jezeru Kop nedaleko od Tuzle.
Zahvaljujući svojim fotografijama ljepota ovog jezera dočarana je publici širom BiH i regiona. Eko-ronilačka grupa iz Lukavca okuplja invalide svih kategorija, ali i omladince koji su željni istraživanja.
Osnovani su 2011. godine i od tada svake godine postižu sve bolje rezultate na takmičenjima u podvodnoj fotografiji. Predsjednik Eko-ronilačke grupe invalida je Bilal Šarić, koji je 80 postotni ratni vojni invalid. Ostao je 1994. godine bez desne noge i sa značajnim oštećenjima lijeve noge. Ipak, to ga nije pokolebalo da se okuša u ronjenju, a jezero Kop, kako kaže, preronio je uzduž i poprijeko.
Inače, članovi grupe su angažovani na eko-akcijama, u potrazi za utopljenicima i kada dođe do elementarnih nepogoda.
“Jezero Šićki Brod je specifično po svojoj bistrini i bogastvu biljnog i životinjskog svijeta što se svakako može vidjeti na fotografijama koje smo napravili u prethodnom periodu. Ono što ovo jezero posebno karakteriše je bistrina vode. U ljetnjem periodu vidljivost u jezeru je do sedam metara dubine što je svakako posebno za uslove kada je riječ o jezerima. Ronili smo na prostorima BiH, Srbije i Hrvatske, ali ovakvu bistrinu jezera nismo nigdje zatekli. Tokom takmičenja koja mi organizujemo u podvodnoj fotografiji, to su većinom takmičenja u septembru mjesecu, imali su priliku i naše kolege iz BiH i susjednih zemalja da učestvuju i da se zadive samom bistrinom vode, ali i bogastvom biljnog i životinjskog svijeta“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Šarić.
Ljepota jezera Kop se može spoznati samo kada se zaroni u bistru vodu. Prilaz jezeru je loš i to odaje jednu sliku sveopšteg sivila, ali svi oni koji su imali priliku da rone zadivljeni su biljnim i životinjskim svijetom koji su vidjeli.
Maksimalna dubina jezera je 35 metara, a prema riječima Šarića biljni i životinjski svijet obitava do dubine od četiri metra. Ispod četiri metra pada temperatura, a na samom dnu iznosi šest stepen Celzijusa. Iako je bez noge, Šarić gotovo svakodnevno na leđima nosi tešku ronilačku opremu.
“Kompletna ronilačka oprema je izuzetno teška. Osim odjela koje štiti od pothlađivanja, tu je ronilačka boca koja je izvor zraka i koja omogućava boravak pod vodom, ona je nekih 15 do 20 kilograma težine. Osim toga nosi se da bi se poništila pozitivna plovnost ovih neoplinskih odjela negdje osam do deset kilograma olova. Uz svu težinu odjela otprilike imamo 35 do 40 kilograma opreme. Nosimo pored toga i fotoaparate sa podvodnim kućištima kojim fotografišemo sve pod vodom“, ističe Šarić.
Korist od bavljenja ronjenjem je višestruka. Osobe sa invaliditetom su mobilnije, u dobroj su kondiciji. Međutim teško je pojedince iz pasivnog stanja pokrenuti i dovesti na ronjenje jer se mnogi od njih plaše ovog sporta koji je, prema riječima Šarića, izuzetno siguran ako se poštuju sve preporuke i procedure.
“Ono što se može jednom riječju kazati je da sport kojim se mi bavimo ima takav uticaj na nas da nam ne trebaju lijekovi. Nismo podložni nekim većim stresovima. To znači da kroz ovaj sport se kompletno psihofizički rasterećujemo od svakodnevnih problema, odnosno problema kojih imamo na poslu ili kod kuće. Ovo je odličan način za rehabilitaciju i postizanje motoričkih sposobnosti kod ljudi sa oštećenjima gornjih i donjih ekstremiteta. Ali, i podiže samu kvalitetu života osoba sa invaliditetom i dokazuje da osobe sa invaliditetom mogu postizati izvanredne sportske rezultate na polju ronilaštva i svih drugih sportova kojima se bavimo“, navodi Šarić.
Ronjenje je odličan način za rehabilitaciju. Spoznao je to i Elvir Mahmutović, koji je izgubio desnu ruku i koji sa lijevom rukom u podvodnoj sportskoj fotografiji bilježi vrhunske rezultate.
“Vidite u suštini svi su aparati pravljeni na neki način za dešnjaka. Svako je okidanje na desnoj strani, zumiranje, sve su pravili za dešnjake. Mi sa lijevom rukom, odnosno koji smo ostali samo sa lijevom rukom, vrlo teško možemo raditi i zato smo ga morali prepraviti. Pravili smo neke poluge kojima ćemo te komande prebacivati na lijevu stranu. Vidjet ćete na našim aparatima kako smo mi to uradili da bih mogao ja lijevom rukom da slikam morao sam prebaciti te nekakve poluge na lijevu stranu da bi se moglo okidati“, kaže Mahmutović.
Za jezero Kop se vežu i neke od tragedija. Posljednjih nekoliko godina bilo je utopljavanja pojedinaca, ali Mahmutović ističe kako jezero poznaje kao svoj dlan i da utapanja nemaju veze sa pričama o nekim strujama.
“Mi smo sve prešli u ovom jezeru. Što se tiče jezera i virova u jezeru toga ovdje nema. Utapanja koja su bila na ovom jezeru dolaze najvjerovatnije od nagle promjene temperature ili ovi koji skaču u vodu naglo mijenjaju temperaturu ili su neplivači koji su išli na daskama pa su spali u vodu. Što se tiče virova, smatram zajedno sa svojim kolegama da može doći do vira jedino u situaciji da se od neke serpentine odlomi dio, a da u toj situaciji neko negdje bude na površini vode pa da ga povuče. Ali to je situacija kao da vam avion padne na glavu“, zaključuje Mahmutović.
Poziva sve one koji imaju dobru volju da se pridruže Eko-ronilačkoj grupu invalida iz Lukavca jer sigurno neće zažaliti.
