Ranije nisam spoznavala tu tugu.. Nisam osjećala onaj jecaj koji se otrgne iz grudi.. Nisam brisala suzu koja je kanula sama, niotkud..
Piše: Belma Krajišnik
Prije nepunih devet godina sam došla u Tuzlu. Doselila, pustila korjene i ostala. Čini mi se da sam se vječno svezala za sve što Tuzla jeste. Za ljude, za ovu cestu, za sve mane i za svaki kamen. Svezala sam se za historiju, za prošlost, za vedru budućnost, pronašla svoju oazu mira, ali sam vječno za sebe svezala i tugu jednog datuma.
Svaku godinu nakon toga sam taj datum odbolovala drugačije.
Svakom neznancu koji bi došao pričala bih o Tuzli u jednom dahu, ali bih svakog puta pred priču o Kapiji, zastala, najdublje udahnula, premotala film i uz teški, kao u okovima dah, smogla snagu za ispričati 71 redak.
Onog dana, stala je mladost. Zaustavljeno je pisanje nekih najljepših životnih priča. Uspjeha. Zastao je svijet, utihnula su nadanja i život se počeo pisati nekih najtužnijim slovima.
Zaustavljeni su koraci sedamdesetijednog nedužnog bića. Zaustavljeni su snovi onih koji su tek kročili na tuzlanski asfalt. Majkama i očevima je zauvijek pokidan dio srca, a nad Tuzlu je od tog dana navučen vječni plašt tuge.
Uvijek sam se pitala: Šta bi bilo da nije bilo?
Šta bi to 71 predivno biće sada radilo? Gdje bi svili gnijezdo? Čime bi mijenjali i pokretali ovaj svijet? Kako bi provodili dane i uveseljavali svoje roditelje? Da li bi se sada radovali Sandrovom diplomiranju, gledali kako rastu Lejlina djeca, šetali sa Murisom sunčanim tuzlanskim ulicama, divili se Razijinim uspjesima i slušali Indirine životne priče?
Čime su, pobogu, zaslužili da ne dobiju priliku za život?
Čime su, pobogu, zaslužili roditelji da umjesto sreće nose vječnu ranu, bol i tugu i da umjesto osmijeha sanjaju svoju djecu i jutrom jecaju maštajući o njihovim zagrljajima?
Onog dana, stala je mladost. Ubijena su i djeca. Ubijena su i njihova, nerođena djeca i djeca njihove djece. Ubijena je budućnost. Ubijeni su osmijesi i radost. Ubijeni su hladnokrvno, bešćutno, bezumno.
I danas je u Tuzli stalo vrijeme. I sunce sija nekom čudnom svjetlošću, a pogledi svakog prolaznika govore bezbroj priča. Tuga se može rezati nožem, a niti jedan uzdah nije potpun. U svakom fali po jedno od njih.
U svakom od nas se i danas krije 71 život. 71 mladost. 71 nadanje. 71 sjećanje. 71 maštanje. 71 ljubav. 71 tuga. 71 misao. 71 suza. 71 riječ.
Sedamdesetijedno sve.
I danas ću odšutiti o njima. Pustiću suzu, otrgnuće mi se uzdah i misao o njima.
Niti jedna riječ ne može dovoljno opisati ovu tugu. I ovog maja. I svakog narednog. Do vječnosti.
