“U gimnaziji je bilo možda sedam – osam đaka, po ocjenama, boljih od mene, ali ja sam prvi iz te generacije završio fakultet i diplomirao, baš iz inata”, počinje Dule Mehić svoju životnu priču o tome kako je ostvario „američki san“.
Dule Merhić je rođen u selu Gladovići kod Srebrenice. Osnovnu školu u Osatu je završio kao vukovac. Gimnaziju je završio u Srebrenici. Za sebe kaže da je bio nemirnog duha
“Prvi razred završio sam sa odličnim uspjehom, a u ostala tri su ocjene bile malo niže, jer sam volio kako to kažu sve što mladi vole pa sam manje vremena imao za učenje. Nakon gimnazije upisujem Šumarski fakultet u Sarajevu. Amidža mi je živio u Mostaru, odem da ga vidim i usput položim prijemni, upišem i Mašinski fakultet”, prisjeća se Dule.
Služenje vojske u tadašnjoj Jugoslaviji je bilo obavezno, ali su studenti mogli služiti takozvani rok 12+3 mjeseci, pa je Dule najprije otišao u vojsku. Po odsluženju je došao u Srebrenicu gdje je susreo bivšeg profesora iz srednje škole koji ga je pitao gdje je i šta radi. Na njegov odgovor da je služio vojsku i da će sad nastaviti da studira u Mostaru profesor mu se podsmjehnuo rekavši kako mu je bolje da ide šta raditi, a ne trošiti nivce koje mu otac teško zarađuje kao građevinski radnik.
Dule revoltiran iz inata završava faklutet prije roka.
“U gimnaziji su bila dva odjeljenja završnih razreda kada sam ja učio i bilo je možda 7-8 đaka po ocjenama boljih od mene, ali ja sam prvi iz te generacije završio fakultet i diplomirao, baš iz inata koji je u meni probudio taj profesor”, kaže Dule kroz smijeh.
Dule dobiva posao u firmi Univerzal i počinje raditi u Zvorniku gdje se ženi i dobiva prvo dijete.
“Uvijek sam bio ambiciozan i želio nešto više. Spremao sam se da idem u Zagreb polagati stručni ispit kako bih kao mašinski inžinjer bio ovlašten za potpisivanje projekata za gradnju kuća, jer u to vrijeme od Bijeljine do Srebrenice nije bilo takvog inžinjera, ali počinje rat..”, prisjeća se.
Vlast u Zvorniku preuzima SDS. U grad ulaze Tigrovi, pripadnici paravojne formacije Željka Ražnatovića – Arkana. Dule je dva mjeseca u kućnom pritvoru i uz pomoć poslovnog prijatelja iz Subotice uspijeva se izvući iz Zvornika i preko Beograda i Subotice sa suprugom i osmomjesečnim sinom dolazi u Njemačku.
Poslovni uspjesi u Njemačkoj
“Nisam znao ni jednu riječ njemačkog, jer sam u školi učio ruski jezik, ali nakon šest mjeseci uspijevam se zaposliti u špediciji namještaja u Nirnbergu. Nakon dvije godine gazda Nijemac želi zatvoriti firmu i ići u penziju, ali ja ga uspijevam ubijediti da ostane i kroz papire fiktivno vodi firmu dok ja praktično preuzimam sve poslove. On pristaje i tako ja u Njemačkoj radim 4-5 godina”, priča za N1.
Rat se završava i Dule sa bivšim gazdom, a tada već partnerom dolazi u Sarajevo sa namjerom da otvore veliku robnu kuću namještaja, jer u to vrijeme gotovo da niko nije prodavao namještaj u BiH…
Obilaze institucije kako bi vidjeli kolike su carine, kakve dozvole im trebaju za to… Uviđaju da vlada bezakonje, da još nije kako treba stvorena država i odustaju. U Njemačkoj ostaje još dvije godine, ali uporedo gradi ogromnu četverospratnu kuću u Sarajevu. Njemačka vlada donosi odluku da se izbjeglice moraju vratiti u BiH i Dule odlučuje ići u Ameriku.
Nije znao riječi engleskog, ali je znao šta želi
“Po dolasku u Ameriku prvih sedam dana su mi bili najteži. Kada dođeš nađu ti sponzora koji brine o tebi i podučava te tamošnjem načinu života. Gledaju te kao da ne znaš povući vodu u WC, jer ima i toga pošto dolaze ljudi sa raznih strana, iz Afrike itd. gdje to i stvarno ne znaju. I nas su počeli tako tretirati, jer nisu ništa znali o nama. Bio sam na nekoj izolovanoj farmi, nisam se nikom mogao javiti, nisam znao jezik i tih nekoliko dana su mi bili teži nego sve ono što sam preživio u Zvorniku na početku rata”, kaže Dule.
Kaže da nije znao riječ engleskog i morao je najprije naučiti jezik. Počeo je ići na na kurseve od crkava, večernjih i redovnih škola do angažovanja privatnog učitelja.
“Zainatio sam se ili ću naučiti jezik ili se vraćam za Bosnu, ali neću raditi kao što rade drugi Bosanci, one najteže i najmanje plaćene poslove koje drugi neće da rade.”
Dule je za šest mjeseci uspio savladati jezik kako bi upisao koledž, (Columbia Basin College), u trajanju od dvije godine, nostrifikuje sve ispite sa fakulteta koji je završio u Mostaru i master radi na Washington State University kako bi dobio diplomu sa kojom može raditi u Americi.
“Pošto su moja specijalnost bile one CNC kompjuterske mašine, jedan profesor sa univerziteta gdje sam bio, odveo me u firmu koja je tek počinjala sa radom i imala samo tri zaposlena”, priča nam.
Prvi šaraf i uspjesi u nizu
Vlasnik te firme je svjetski čuveni ortoped, doktor medicine Dr. Lewis G. Zirkle, iz veoma bogate američke porodice i veliki humanista koji pomaže ljudima u mnogim zemljama. Došao je na ideju da počne raditi proizvode za fiksiranje slomljenih kostiju, pločice, šarafe, šipke, instrumente za operacije i drugu opremu, jer je uvidio da toga nema u zemljama kojima je pomagao.
Dule pravi taj prvi šaraf, ali i ostale proizvode, uči i doktore obučava ih kako da ih primjenjuju. Ostaje da radi 23 godine u toj kompaniji i posebno se dokazuje prvih pet godina radeći bez dana godišnjeg odmora, Radio je po 12 sati u firmi, a vikendom papire nosio kući jer je bio i glavni inženjer, crtač i programer.
“Kada sam počeo raditi sa tim doktorom 2000. godine bio sam jedini inžinjer, a kada sam prošle godine u februaru prestao raditi, imali smo 9 inženjera, toliko smo napredovali.”
Nagrada za najbolji mašinski proizvod u medicini
Dule živi i radi u Richlandu, gradu u kojem je jedno vrijeme bila najveća nuklearna centrala, u gradu sa najviše doktora nauka u SAD. Tu je postojalo čak 13 nuklearnih reaktora koji su sada ili pogašeni ili služe za prozvodnju struje i druge svrhe.
“Ja sam još 2003. godine pored rada u firmi dr. Zirkla sa jednim Amerikancom otvorio i svoju privatnu inžinjersku firmu (Intelegratton LLC). Bavili smo se i tu medicinskom opremom, ali drugom vrstom. Radio sam uporedo u dvije firme čak 350-400 sati mjesečno. To su bili poslovi iz mehanike i elektronike za potrebe nuklearki i za potrebe specijaliziranih firmi proizvodili smo opremu i instrumente u nuklearnoj medicini. Za 2005. godinu dobivamo R&D100 nagradu za najbolji mašinski proizvod u medicini. Poređenja radi, što je Nobelova nagrada u svijetu to je R&D100 u Americi koja se dodjeljuje svake godine za stotinu različitih oblasti”, kaže za N1.
Nakon dobijanja te nagrade posao im je tako krenuo da prosto nisu stizali da odgovore na sve narudžbe. Napredovali su i mali potencijal da u cijelom svijetu razviju taj biznis gdje god ima nuklearki. Međutim 2007.godine se razilaze i Dule Amerikancu prodaje svoj udio u firmi.
Dule je te 2007. godine želio da se vrati i biznis nastavi u Bosni i Hercegovini
“Došao sam i ponudio Ministarstvu zdravlja da mi pomognu da otvorim fabriku za proizvodnju medicinske opreme. Nudio sam i sve moje proizvode za potrebe Bosne, potpuno besplatno. Na kraju sam morao odustati”, priča Dule i nastavlja:
“Razočarao sam se najviše u doktore sa Kliničkog centra. Stekao sam utisak da oni za to nisu zainteresovani. Pokušavao sam ja to u Sarajevu i 2016. pa i prije dvije godine, ali ljudi nisu zainteresovani jer svako traži sebe u tom poslu i samo misle na profit.”
U SAD IMA PRIVATNA LOVIŠTA, NEKRETNINE U BiH
Svo vrijeme Dule mnogo ulaže u kupovinu zemlje, tako da ima preko 1000 dunuma vlastite zemlje u Americi. Ima i dva privatna lovišta gdje često uživa u lovu, odmoru i druženju sa porodicom i prijateljima.
Dule kapital danas ulaže u investicije na Havajima, ali ipak jedan dio od 2016. godine počinje ulagati i u Bosnu tako da danas u Sarajevu u novogradnjama ima deset poslovnih prostora i nekoliko stanova.
Na pitanje koliko vrijedi sva njegova imovina kroz osmijeh odgovara:
“Vrijednost mojih nekretnina je teško procijeniti, ali je sigurno trocifrena, u milionskom iznosu.”
Mladima poručuje da je sve moguće kad se radi, pošteno, jer ništa ne dolazi preko noći, ali za uspjeh je potreban rad.
“Rad, rad i samo rad, ali pošten rad, da ne razmišljaju da će se obogatiti preko noći. Moja žena i ja smo radili i dan i noć , pa čak i danas radim. “
