Uhvatiti se u okršaj s perom jedan dan prije koncerta na kojem će se emocije desetina hiljada ljudi sliti u Grad soli i nije mala stvar. Danima sam mislila o njemu. Ježila se uz neke riječi iz vremena kada nisam još ni hodila ovim tlom, smijala se dogodovštine, putovala u snu po koncertima, sjećala se svih bivših simpatija, ispisanih stihova, neprospavanih noći.
Nisam ni bila svjesna da dolazi.
Imala sam ja sreću u životu da se rodim i odrastem u porodici u kojoj je Đole uvijek bio car, a mom ćaletu Gospod dade i Đoletove crte lica, pa smo ga uvijek imali protkanog kroz desetine susreta s ljudima koji su govorili: A, je l’ vam neko nekada rekao da ličite na Balaševića?
Rekoh već, danima mislim o svemu. Emotivno.
Sjetila sam se i filma i koncerta koji je onomad održan u Sarajevu. Dan pred moj sedmi rođendan. Koncerta koji je ujedinio ex Jugoslaviju i onog dana kada je dokazano da „ratovi prolaze, a da ljudi ostaju“. To je bio koncert na kojem ću vječno biti zahvalna jednoj ženi. Aidi, tada, Pobrić. Ljubičanstvenoj. Njoj, koja ga je prije osamnaest godina iz Jovana Cvijića “otrgla” iz Oljinog zagrljaja i dovela u Sarajevo.
Te godine je, u trećoj smjeni, vidio visoke peći, prošao kroz Tuzlu i obećao da „se vidimo“.
On i ja smo se vidjeli. Trinaest godina nakon tog koncerta. Na istom onom mjestu odakle je ranije poslao poruku mira, zajedništva, ljubavi, emocija. Na mjestu gdje su naslovi u novinama rekli da će biti na nišanu, a on odvažno poručio „da će rado biti na nišanu nekog ludaka, ako je to cijena da tri dana bude Sarajlija“.
Tada nisam bila svjesna ispred koga stojim. Čije riječi slušam i koliko, istinski, volim tog čovjeka. A, volimo ga svi. Neki, istina je, vješto čekaju bilo koju njegovu izrečenu riječ, da ga dočekaju na oštricu. Ali, ono što on nosi u sebi i čime osvaja sve – je jače od bilo koje oštrice.
Tog novembra je u mene urezao još jaču ljubav. Urezao mi je emociju, snagu i pomalo me naučio da volim. Da volim sebe, život, ljude oko sebe, različitosti, jednakosti, vjere, nacije, da brišem granice, a ja sam i tada, prije toga, a i doživotno ću – maštati da mene neko voli onako kako on voli Olju.
Svako bi čeznuo za tim.
Prošlo je punoljetstvo od njegove zadnje posjete Tuzli. Na pragu smo dana kada će reći :“Dobro veče Tuzlo“ i kada će hiljade ljudi poželjeti da koncert traje vječno. Vjerujte mi, sati i sati nisu dovoljni, jer se čine kao dva minuta.
Bilo me strah napisati i jednu jedinu riječ. A, tako sam to željela.
Jer, njemu se obratiti, nije mala stvar. Nikada ne znaš šta trebaš reći. Nikada nisi svjestan imaš li dovoljno emotivnu i pravu riječ da bi mu na pravi način izrazio dobrodošlicu.
Dugo si bio daleko. Dugo smo željeli da nam ispričaš poneku dogodovštinu. Da te ugostimo tako da se osjećaš kao kod svoje kuće.
Spremili smo ti male, bijele zečeve, par mandarina, svu ljubav svijeta, a ti samo u gepek spremi svoje koncertne patike i dođi da vidiš koliko smo te poželjeli.
Dobro nam došao u Tuzlu, Đorđe Balaševiću.
