Na dosad neviđen način, Tuzlanski kanton je izašao iz jedne i ušao u novu godinu: održane su dvije sjednice okrnjenog sastava Skupštine, jedna dosadašnje i druga nove većine, prva nije mogla raditi zbog neimanja kvoruma, druga je smijenila skupštinsko rukovodstvo i Vladu, prva s Vladom to nazvala državnim udarom i krivičnim djelom, pa proglasila vanredno sanje u TK-u, a druga to ocijenila uvodom u diktaturu…
PRIJE ČETIRI SEDMICE sam na ovom mjestu napisao (vidjeti: „Smjena ili ćorsokak TK-vlasti“ od 7. 12. 2020.) da je skupljanje 18 potpisa dosadašnje opozicije u Skupštini TK i naum da se to pretvori u novu većinu, smjenu dosadašnje i izbor nove Vlade – put ka blokadi i vrlo upitan dobitak za bilo koga. Preciznije: da nas, uz izvjesnost smjene vlasti, ne bi trebao iznenaditi ćorsokak, u kome bi se vlast i Kanton mogli naći.
Uz to što mi ni slučajno nije drago što sam bio u pravu, događaji iz četiri posljednja dana 2020. godine, učinili su Tuzlanski kanton medijski obaška zanimljivim, ali i poligonom na kome su vlast (predvođena SDA-om) i opozicija (na čelu sa SDP-om) ušli u finale obračuna, koji se, po svemu sudeći, ipak oteo kontroli. Najprije je, u ponedjeljak, 28. decembra, trebalo da bude održana hitna sjednica Skupštine, radi usvajanja Budžeta i finansijskih planova Zavoda zdravstvenog osiguranja i Službe za zapošljavanje TK za 2021. godinu, ali je to propalo, jer nova većina nije bila za dnevni red. Onda je za četvrtak, 31. decembra, sazvana nova sjednica, s ciljem da se usvoje ta ključna finansijska dokumenta. Na sjednici u tuzlanskom BKC-u se pojavio krnji sastav, nedovoljan za kvorum, a u isto vrijeme, u skupštinskoj zgradi je nova 18-člana većina održala svoju sjednicu i smijenila skupštinsko rukovodstvo i Vladu.
PODSJEĆAJUĆI NA LOŠE osmišljen i još gore režiran politički triler, ovi događaji su zajahali lokalnu i širu pažnju posljednjeg dana prošle godine. Uslijedila su prepucavanja, pale su teške riječi, prijetnje i upozorenja, uključujući i „državni udar“, „upad u sistem“, krivične prijave, optužbe za kršenje ustava, zakona, pozivanje OHR-a da u svemu arbitrira, plus Vladino zavođenje vanrednog stanja u TK-u i usvajanje budžeta i finansijskih akata za zdravstvo i zapošljavanje, s jedne, i reakcije nove većine da su „uspjeli deblokriati Kanton“ i da je sve dovedeno u normalu, za koju je „kriva dosadašnja korumpirana i nesposobna vlast“, s druge strane.
Prevario se onaj ko je mislio da je to kulminacija. Ona ne samo da još nije ni na vidiku, već se pretvorila u presedan, kakav u nas dosad nije viđen: postojanje dvije skupštine, nastavak postojanja Vlade koja je preuzela ingerencije Skupštine, obećavanje imenovanja nove Vlade u utorak, 5. januara, prepucavanje u medijima, razmjena teških riječi i verbalnih plotuna, u čemu se tu i tamo gubi osjećaj za mjeru, pa se kreću u rasponu od „državnog udara“ do “početka diktature u Tuzlanskoom kantonu“.
UZ TO ŠTO JE VIŠE NEGO JASNO da će se u raspetljavanje ovog cirkusa, morati uključiti neko sa strane, moćniji i autoritativniji (OHR, pravosuđe ili neko teći), nema dileme ni u vezi s tim da su u svemu polupani lončići, pobrkane stvari i uveliko u toku zamjenja teza. Najprije to da, ako su jasni motivi obje strane – ostati, odnosno doći na vlast, nejasno je kakav je konkretan, a realan cilj u pozadini inata, kaprica i trvdoglavosti i jednih i drugih. Jer, ni jedni, ni drugi nisu posve u pravu. Prvi, zato što ne priznaju objektivan, ma koliko im nemio fakat da je stvorena nova skupštinska većina. Drugi, zato što se služe alatima – sjednicu saziva dopredsjednica Skupštine (SBB-ov poslanik), iščašeno tumačeći poslovnički stav da to može učiniti kad je predsjednik spriječen, a on nije spriječen – koja može oboriti i brucoš prava. I jedni i drugi najviše griješe u tome što se nisu sjetili da u politici postoji i nešto što se zove k o m p r o m i s, pa da, nakratko bar, a u interesu Kantona, a ne svojih političkih računica, zakopaju „ratne sjekire“, usvoje Budžet i ona dva finansijska dokumenta, pa, poslije Nove godine, nastave političku borbu i završe cijelu priču.
Umjesto toga, krenulo se u nešto što je potvrdilo da su vlast i pozicija najpreči, to da im nije najvažniji interes Kantona, mišljenje i sudbina njegovih građana, već ono što im je politička računica, te, konačno, da ćejfovi pojedinih stranačkih lidera i stranaka (ko je rekao SBB?) mogu biti i jači i veći od zdrave pameti i realnih interesa čak dva kantona – Sarajevskog i Tuzlanskog. Kad je to tako, onda je građanima i biračima – koji su, ne zaboravimo, poslodavci poslanicima, jer ih plaćaju iz svojih džepova – potpuno svejedno da li je ovaj nered u TK-u državni udar ili početak (nečije) diktature, jer, ako slučajno neko i budi dobitnik, siguran i najveći gubitnik su najviše oni.
Piše: Zlatko Dukić
