ĐORĐE BALAŠEVIĆ danas slavi 64. rođendan. Legendarni glazbenik svoju je karijeru započeo 1977. godine, a deset godina kasnije dao je ovaj intervju.
Prosinac 1987: “Stalno slušam “mi to nećemo dozvoliti”. To je neka glavna rečenica. Ne znam što mi to nećemo dozvoliti, kad je sve dozvoljeno i nema nikakvih pravila… ” U gimnaziju je dolazio u plavom “eskortu”, imao je lijepu djevojku, mnogo kečeva i bio je Džek. Za Dan škole čuli smo kakve pjesme piše i počeli smo, mi mlađarija, diviti mu se. Žalili smo kad je morao otići. Poslije sam ga srela kako gluvari ispred samoposluge “Galeb” u bloku. Bila je nepravda, smatrala sam, što nije poznat, što i drugi ne znaju što sve čuči u njemu.
Prije deset godina Đorđe Balašević je osvojio državu štos-pjesmom “U razdjeljak te ljubim” i bilo je očitoo da će ga obožavati. Ličnost od talenta, neodoljivog šarma, s imidžom antizvijezde i obveznim patikama, preko noći se uvukla narodu pod kožu. Nisu mu bili potrebni nikakvi skandali, nikada nije jurio novinare, nije se pojavljivao na “trendy” mjestima s važnim ljudima. Jer, on zna da ono što se mnogima događa napiše i otpjeva onako kako se to priželjkuje. Za to je, dakako, neophodan dar, nekada se govorilo božanski, a danas, realnije – osobni. Uspio je napisati i antologijsku pjesmu o proturječnoj slovenskoj duši kakva je i njegova, pa čak i pustiti suzu dok je pjeva.
Njegova publika luduje na koncertima. Na novom dvostrukom albumu uživo, koji se treba pojaviti ovih dana, osvjedočena je izuzetna atmosfera na koncertima u Zagrebu, Sarajevu i Novom Sadu. Đole i po 15.000 ljudi u Zagrebu i Sarajevu, ogromni zbor publike koji složno pjeva njegove stare, dobre, nezaboravne pjesme.
Uz album, prvih nekoliko tisuća kupaca, dobit će i poklon-singl s dvije nove balade “Poluuspavanka” i “Jubilej”. Ovom pločom Đorđe Balašević obilježava desetogodišnjicu na estradi. Ploča nema ime, ali je autor veoma ponosan što su snimke apsolutno autentične. Napravili su je muzičari koji su snimili i “Bezdan”. Ponosan je i na njih jer nije bilo greške na koncertima, ponosan je i na svoju publiku.
Klinci su sigurni u sebe, što je dobro, ali nema nekog filtera
Imao si potrebu da ne pjevaš samo o ljubavi nego i o našoj svakodnevici. Na ploči “Bezdan” to je i najizraženije. Koliko ova naša ispolitizirana svakodnevica utječe na tvoju svakodnevicu i tvoje stvaralaštvo?
“Ovo nisu pjesnička vremena, možda za nekog Petöfija Šandora ili ekipu iz 1848. godine, koja maše papirima za kavanskim stolom. Živim s psihozom zmijskog jajeta, sa strahom izlazim iz kuće, ne sa strahom da će me neko udariti, već da će mi nešto pokvariti dan. Duško Trifunović je napisao najveću filozofiju o našem poslu, sada je situacija da te sve više mrze, a sve manje ti se dive.
Kada se pojaviš na prozaičnom mjestu kao što je samoposluga i ako ti korpa ima nešto malo više sadržaja nego što većina to sebi može dopustiti, to izaziva komentare. Posljednjih mjeseci doživio sam više takvih provokacija, incidenata, neugodnih situacija nego za sve ove godine koliko sam javna faca. Sve me to dekoncentrira i osjećam se kao da nikada neću napisati nijednu pjesmu. Ipak, nadam se da je to nemoguće. Jer, to je jedini posao koji znam. Stvaralačka energija je duboko potisnuta, no valjda će s proljećem, s tim prirodnim preokretom doći do preokreta i u meni.”
U pjesmi “Narodnjaci” govorio si o primitivizmu našeg političkog i kulturnog života. Kako se braniš od tog nadirućeg primitivizma?
“Vrlo često griješim, spuštam se u nekim situacijama ispod svojih kriterija, a poslije mi je krivo. Porazno je što nema neke prave konkurencije, poremećene su sve vrijednosti, nema neke velike odgovornosti. Neke koncerte uradim lijevom rukom, ne hvalim sebe, već kritiziram stanje. No, to je ipak nivo u odnosu na tipove koji iz “opela” izvade dvije harmonike i doboš, otpraše svoj koncert od sat i po, u šest su u Loznici, u osam u Šapcu, a od 10 u kavani. Tu su pomaknute vrijednosti.
Možda će ova “čupava” situacija, koja drastično pogađa tipove koji su prodavali 500-600 tisuća ploča iz nehaja, spustiti na zemlju. Možda će ljudi ponovo birati ploče i koncerte na koje odlaze. Na našoj estradi nema nekih faca i tipova. Gledam na televiziji koncerte nekih zapadnih kolega, ne zato što sam prozapadni tip, nego što su oni glavni šmekeri u tom poslu. Koliko sve savršeno i fantastično štima. Jedna bezvezna Madonna odradi svoj koncert bez slabih točaka, a kod nas je dovoljno da se skupimo i da nalijepimo na autobus “vesela jesen” ili “raspjevano proljeće”.”
Već deset godina si na estradi, što se promijenilo u odnosu na vrijeme kad si počinjao?
“Konkurencija je bila oštrija i bilo je teže. Teže se dolazilo do ploče, televizije, novina. Danas više nitko ne snima singlove, a ja sam ih snimio devet. Danas, recimo, grupa “Zeleni podočnjaci” iz Bačkog Dobrog Sela odmah želi dupli album. Klinci su sigurni u sebe, što je dobro, ali nema nekog filtera, nitko nikog ne cijeni. Sastavljaju se neke top-liste, posebno u Zagrebu, posebno u Beogradu, posebno u Sarajevu, tri top-liste koje nemaju zajedničkih točaka. Nemamo neke savezne kriterije, ovi guraju grupe iz svoje ulice, oni pjevačicu iz njihove mjesne zajednice… i svi šibaju.”
Ti u Novom Sadu ostaješ bez toga?
“Novi Sad uglavnom ljubi ljude sa strane. Mene nitko ne gura, uglavnom me vuku za nos. Imao sam tu sreću i nesreću da dolazim iz Novog Sada. Nesreću, jer nisam u njemu imao pravih načina da se pokažem i predstavim, a sreću, jer dolazim iz grada koji ima određeni ugled. U Beogradu su me voljeli jer nisam iz Beograda, u Zagrebu jer nisam iz Beograda, a u Novom Sadu, jer me vole u Beogradu i Zagrebu.”
Poslije onog što se desilo s učenicima iz Osijeka ugled Novog Sada je malo okrnjen. Ti si ovaj događaj i još neke pojave i naravno događaje iz nogometa komentirao nedavno u omladinskom magazinu “Stav”. Zašto?
“Jednostavno iz potrebe. Za Novi Sad je taj događaj uvredljiv. Mi svašta možemo pričati, ali ne da smo veliki Srbi, veliko bilo što, jer kod nas je stvarno mnogo raznih tipova. Odmalena bio sam naviknut da poštujem tuđe Uskrse, Božiće, običaje i religije. U razredu je bilo desetak nacionalnosti. Mi ta pitanja nismo postavljali, naravno da je bilo začkoljica o dijalektu ili ono Madžar, ali i sve to uz dužno poštovanje.
Smiješno je da se takve stvari danas događaju. U pitanju su klinci koji su vidjeli da se u Jugoslaviji nešto dešava, zakuhava, da svako ima svoju etniku, pa hajde sad da mi ove miroljubive klince, koji su isto tako bespomoćni kao i novosadski klinci kad odu u Osijek, maltretiramo. Tog trenutka njima nije bilo u glavi da su Novi Sad i Osijek možda sličniji nego Novi Sad i Beograd, ili neki drugi grad u Srbiji.
Taj čin tih mladih huligana nema neku ideološku pozadinu, on je samo nepromišljen. Tužno je što se to dogodilo u Novom Sadu. Možda i zbog moje registracije s NS nigdje u Jugoslaviji, a obišao sam mnoga mjesta, nisam imao problema. Poslije koncerta, kad se zatvore sva pristojna mjesta, često smo landrali po kojekakvim rupama i željezničkim stanicama da nađemo klopu, bili smo izloženi ljudskom talogu, koji svaki grad izbaci na vidjelo poslije ponoći, i nigdje nam nitko nije rekao “ajte vi malo kući.”
Kosovo je Skadar na Bojani
Nekada si na koncertima pričao viceve o Kosovu, na svoj način o ovoj temi govoriš i u pjesmi “Ne lomite mi bagrenje”. Koliko te ta situacija pogađa?
“Pričao sam viceve kada sam smatrao da je to izazov i da će se ta stvar riješiti, a pjesmu sam napisao kada sam se u Centru “Sava” vidio s ljudima koji su došli s Kosova. To je bio jedan stravičan susret. Pisala mi je jedna djevojčica, koja povodom te pjesme kaže “dobro si opalio Šipce”, a u zagradi – to je jedino što im je naškodilo. Ekipa koja tamo rovari nesmetano i dalje radi po svome. Kosovo je Skadar na Bojani, ako se nešto u toku dana sazida, noću se sruši. Mislim da malo veća formacija, ne odred specijalne policije , nego nas 22 milijuna to mora riješiti.”
Tvoja pjesma “Računajte na nas” postala je himna mladih. Ovog listopada pjevali su je novosadski studenti u vrijeme protesta. Svojevremeno si se odrekao te pjesme. Što je to ona vremenom izgubila?
“Mnogo, od trenutka kada sam je prvi put otpjevao i osjetio da ima ono nešto. Nema neke velike prevare kada prvi put otpjevaš pjesmu i vidiš kako je ljudi primaju, znaš da je to ili nije. Na kraju, tako je i s ljudima.
Sjećam se subotičkog Festivala gdje je prvi put javno izvedena. Bila je tišina, muk, osjetilo se da su klinci i ta moja generacija zagrizli. Kasnije, poslije nekoliko godina, dobio sam i prve komentare, kao nemoj to više pjevati.
Možda sam ja kriv što sam nastavio pjevati je, trebalo je ostaviti je drugima, kao sada u Novom Sadu. Međutim, bilo ju je oko štafete, pa za Dan oslobođenja, pa za jubileje. I onda, počela je pojavljivati se na parolama na velikim mitinzima. To je za mene bio najbolji znak da je propala. U subotičkoj hali bio sam polaskan. Međutim, vremena su se drastično promijenila. Mislim da su studenti mogli pjevatineku svoju pjesmu, ta generacija bi trebala imati svoju pjesmu.”
Nakon deset godina na estradi, koliko je u tebi zadovoljstva u poslu kojim se baviš?
“Vrlo malo nastupam, pokušavam očuvati to zadovoljstvo koje još postoji.”
Uz tvoj dupli album trebao bi se pojaviti i singl s ljubavnom pjesmom “Poluuspavanka” i pjesmom “Jubilej” koja na neki način govori o tvom jubileju ali više o, kako ti to u refrenu kažeš, jadnoj i bijednoj ’87, odnosno o našoj tragičnoj političkoj stvarnosti.
“Možda se singl i neće pojaviti jer je “Jubilej” prilično problematičan. Pjesma je koncepcijski slična pjesmi “Beatlesa” “A Day in the Life”. Pošto sam zakleti bitlsovac, onda trebam od njih krasti. Između ostalog kažem jedan drug je opet digao glas; drug nam je opet zbog svega držao govor; da, drug je opet vikao na nas; do kraja govor je postao čist horor; i slučaj tih građana je zamršen; nitko im ne smije reći da malo štede snagu i da je rat nedavno završen… jadna i bijedna ’87. Naravno da ima veze s ovim trenutkom. Stalno slušam, kad uključim radio ili televiziju – mi to nećemo dozvoliti. To je neka glavna rečenica. Ne znam što mi to nećemo dozvoliti, kad je sve dozvoljeno i nema pravila.”
Razgovarala: Nada Savković (Intervju, 1987.)
Izvor: index.hr
