– Našim je dušama teško, ne dao Bog nikome. Ukopala sam oca 2004. godine, pronađen je 2003. Zvao se Idriz Mašić. Strijeljan je u Kozluku. Ukopala sam i dvojicu amidža, daidžu, bivšeg muža, njegovu trojicu braće, tetiće, amidžića, daidžiće. Oko 20 mi ih je pobijeno – kazala je kroz plač i bolne uzdahe za “Avaz” Mevlida Mašić.
Nadala se da će joj oca možda spasiti komšije Srbi.
– Tinjala je u meni nada. Godinama sam s tim živjela, s tom nadom. Kada su mi javili da dođem i identificiram ga, srce mi je stalo. Bol je razarala grudi. Gore mi je bilo kada su me zvali da dođem da ga identificiram nego kada su ga odveli od nas – kazala je Mašić.
Prisjeća se i momenata iz Potočara kada je samo mislila o tome kako da spasi devetogodišnjeg sina.
– Spasila sam ga tako što sam ga sakrila ispod jakne koja mi je bila vezana oko struka. Hvala Bogu, spasila sam ga. Babu nisam mogla. Dugo sam za njim gledala kako odlazi, u njegovu kariranu košulju. Kada sam je vidjela u mrtvačnici, mogla sam od bola umrijeti. Vidjela sam njegove hlače, pulover, čak su našli i čarape koje mu je moja sestra isplela. Dok se udaljavao – krene korak pa se okrene prema nama. Pogleda… Ta me sjećanja ubiše – kroz plač nam govori Mašić.
Ona je svoje najmilije ukopala, a sutra će se klanjati dženaza i obaviti ukop posmrtnih ostataka 33 žrtve genocida počinjenog 1995. u Srebrenici.
Dnevni Avaz
