U sklopu programa U fokusu 22. Sarajevo Film Festivala, prikazan je film redatelja Danisa Tanovića “Smrt u Sarajevu”.
Boravak na Festivalu našega oskarovca izazvao je veliko zanimanje publike , medija… Bila je to još jedna prilika da Danisa Tanovića zamolimo za razgovor.
Što nam možete općenito kazati o Sarajevo Film Festivalu? Imali smo priliku, u sklopu takmičarskog programa, naprimjer, vidjeti sjajna filmska ostvarenja mladih, novih autora, njihovi su filmovi stigli iz Rumunije, Turske, Argentine i drugih zemalja. Možemo li to nazvati nekim, aktuelnim, “novim valom”?
- Sarajevo Film Festival prikazuje presjek najzanimljivijih filmova koji su se dogodili u zadnjih godinu dana, uz regionalni program, koji otkriva neke nove igrane filmove, koje nismo imali priliku nigdje vidjeti, potom jako zanimljive dokumentarne filmove. Ono što je jako zanimljivo je, u stvari, to što ljudi profesionalci, koji dolaze na SFF, imaju priliku vidjeti jako, jako veliki broj zanimljivih ostvarenja. Tu je negdje snaga SFF-a, jer pokazuje zaista najbolje što je napravljeno u ovoj godini , i nekako mi je drago što nisu posustali. Festivalima s vremenom počnu padati kriteriji , a Sarajevo čini mi se, održava taj kriterij. Čujem, neki ljudi nisu baš sretni što nisu izabrani, ali ja selektorima dajem za pravo da uvijek izaberu najbolje filmove. Ono što publika ne vidi i što je najjači dio SFF-a – to je ta industrija koja se pojavi ovdje, i koja je, meni lično, mnogo važnija nego crveni tepih, i posjeti nekih ljudi… Mislim, važno je i to, da se razumijemo, lijepo je da je došao De Niro u Sarajevo, i da će se, vjerojatno, nekada i vratiti, ponovo. To su jako važne i bitne stvari, ali mnogo, mnogo je važnija stvar da ta industrija, da svi ti ljudi koji se bave filmom dođu ovdje, da nađu nove projekte, da upoznaju nove neke klince, nove autore.
Jer bez toga nema budućnosti?
- Pa nema… Nekako, ovih deset dana SFF-a mene jako podsjeća na mladost, kada je Sarajevo bilo grad u kojem ste svaki dan imali dva ili tri koncerta, četiri ili pet različitih predstava, petnaest različitih filmova u kinima i da ne nabrajam sve što je činilo Sarajevo – Sarajevom. Kada bi se ovaj festival mogao produžiti, ili da nam je još par ovakvih festivala.
Ta kvaliteta plijeni?
- Ali, imamo i MESS, i Jazz – festival, i Baščaršijske noći, i Sarajevsku zimu, događa se puno stvari koje privlače veliki broj turista, i profesionalaca, i mislim da je to važno za bilo koji grad na svijetu. Sarajevo nikada nije bilo internacionalno u toj mjeri u kojoj je to postalo sada.
Moram reći da i nama koji pratimo Festival po dužnosti, ali nikako ne samo po dužnosti nego i iz ljubavi prema umjetnosti – svi filmovi daju neku novu snagu, ojačavaju nas moralno, jačaju općenito, “ podižu nas”… Evo, tu su i etablirani redatelji, poput Almodovara, i on je došao sa sjajnim filmom.
- Pa, mislim da je zanimljivo. Jako je lijepo da imate priliku za ovih deset dana vidjeti jako puno filmova, koje, u stvari, ne biste imali priliku nikada vidjeti. Mnogi od ovih filmova ne igraju u kinima, njihov život je drugačiji, vjerojatno završe na nekim televizijama, a naše televizije baš i nisu pri novcu da kupuju te programe. Ne znam da li biste uopće imali priliku da vidite ovakve filmove i da prisustvujete razgovorima s autorima koji su jako važni. To su stvari koje mijenjaju identitet nečiji. Neki će dječak doći i pogledati nešto, to će napraviti neki klik u njegovoj glavi , promijenit će mu život, kao što su meni neki filmovi promijenili život.
Koji?
- U različitim fazama života su to bili različiti filmovi, ali kada pričate što vas je nagnalo da se počnete baviti filmom – mene su, vjerojatno, nagnali Indiana Jones, Ratovi zvijezda, i ti, neki, veliki američki filmovi , koje sam gledao u mladosti. Onda sam počeo gledati neke druge, koji su me promijenili na drugi način, jer, kako čovjek odrasta i stari, počinje shvatati svijet, i počinju ga privlačiti neke sasvim druge teme . Nemam ja baš jedan film i jednoga redatelja kojega volim i cijenim iznad svega ostaloga. Vjerojatno ima takvih ljudi, ali ja ne mogu da izaberem između te prelijepe lepeze divnih redatelja, europskih, azijskih, američkih, latinoameričkih.
Lijepo je što postoji takvo bogatstvo. Film “Smrt u Sarajevu“ je imao svjetsku premijeru na 66. Berlinskom festivalu, osvojio je Srebrenog medvjeda, sve je to općepoznato, ali ipak, što Vam znači ta nagrada i prikazivanje, sada, na domaćem terenu,u Sarajevu i BiH?
- Nagrade su uvijek lijepe. One nisu razlog zbog kojega se bavite filmom, ali je uvijek lijepo kada Meryl Streep, koju cijenite i volite, prepozna vrijednost djela – jer je bila predsjednica žirija. Tih 15 minuta koje sam poslije proveo pričajući s njom su najveća i najljepša nagrada. Kada ljudi takvoga kova nešto prepoznaju i vole i cijene, onda se čovjek i trudi više. Praviti filmove u BiH nije jednostavno, dovedeno je skoro do nemogućnosti. Ja se još borim, uz nekoliko kolega, koji imamo te internacionalne karijere, pa možemo da vučemo novac iz inozemstva. Volio bih da nagrade koje ja dobivam ponukaju ljude koji imaju moć da promijene stvari u kulturi i da to zaista učine. Ja mislim da ovdje ima jako puno talenata, jako puno ljudi koji bi mogli napraviti vrlo zanimljive priče, koji bi mogli pokrenuti jednu vrstu ekonomije. Stalno pokušavam ljudima objasniti da za svaku marku uloženu iz BiH mi donesemo još 4 ili 5. Donesemo toliko iz inozemstva, i to se potroši ovdje.
Zanimljivo je još jednom kazati kako se rodila ideja za film, rađen na temelju teksta Bernarda Henrija Levyja, “Hotel Europa”. Bio je to jednoiposatni monolog, koji ste Vi trebali snimiti kao monolog glumca, pa ste uvidjeli da to neće biti baš filmično, i onda ste došli do nove ideje.
- Pa to je već poznata priča. Trebao sam raditi film na temelju tog monologa i onda sam odustao, jer nisam vidio načina da napravim djelo koje bi bilo meni zanimljivo, a kamoli nekom drugom. I onda smo se dogovorili da uradim nešto drugačije, bazirano na tome tekstu. Tako je nastao film ”Smrt u Sarajevu“.
Povod je bila 100. obljetnica Sarajevskog atentata i pitanje – je li Gavrilo Princip bio heroj ili terorist, sa današnje tačke gledišta?
- Pa vidite, Gavrilo Princip bio je po mojem mišljenju dijete, zaluđeni romantik. Treba samo shvatiti činjenicu da je BiH okupirana ili anektirana, kako hoćete, od strane Austrougarske, prema tome, samim tim – to je pozitivan čin. Borba za oslobođenje bilo kojega naroda je pozitivan čin i tu se završava cijela priča.
Zapravo, Vi ste željeli, ako sam dobro shvatila, dati dijagnozu u bh. društvu danas, dijagnozu stanja u regiji, stanja u svijetu, progovoriti o previranjima u Europi i u svijetu, pa jedan lik kaže: “Prošlost nam je strašna, sadašnjost nepodnošljiva, hvala Bogu da nemamo budućnosti”. Kratko, kakva je Vaša dijagnoza danas?
- Dijagnoza društva nije dobra. Dijagnoza moga privatnoga života je lijepa: radim svoj posao, svi su zdravi, roditelji su živi, ali čini mi se da svijet nije u dobrom stanju, tako da ja pokušavam taj svoj privatni život, to što me okružuje, da nekako učinim što boljim, a za ostalo ćemo vidjeti.
Kuda ide danas naše društvo, regija, a kuda svijet?
- Nigdje ne ide, naše društvo je kao kamen koji bacite, pa se on odbija kako stigne, gdje stigne, dok ne stane. Nismo mi vrsta društva koje ima zacrtanu putanju gdje bi mi to trebali da idemo, pa da onda nekako variramo gore ili dolje od te putanje. Ima li ovdje nekoga plana? Ja zaista ne vidim nikakav plan. Nekako, stihijski se radi. Nemam ideje šta bi mi to trebali, kako bismo trebali. Narod glasa kako glasa, što da vam kažem… Ja uvijek tvrdim: Nijemci imaju državu kakvu zaslužuju, mi imamo državu kakvu zaslužujemo, a vlast je preslik samih nas. Kada se mi uozbiljimo, kada mi počnemo da radimo, da zahtijevamo ozbiljne stvari, onda će se nešto dobro početi događati. Bosanka koja je u Švedskoj vozila s malim promilom alkohola u krvi je dala ostavku, jer funkcionira normalno u društvu. Kod nas ministri slupaju auto, pijani, i ništa se ne dogodi, nego se čak i zataška. I, dokle god mi to budemo trpili – to će nam se događati, znači da nam ne smeta.
Radnja filma se događa u Hotelu Europa. Ima li Europa plan? Kakva je u tom pogledu vaša dijagnoza?
- Pa očigledno da nema. Sjajna mi je činjenica da su vidjeli Nigela Faragea, koji se borio za izlazak Britanije iz EU, kako u Njemačkoj traži putovnicu. To mi je najgenijalnije. I to, u stvari, pokazuje odnos političara koji se igraju s našim životima, ne shvatajući šta rade. Ja mislim da oni u Britaniji nisu vjerovali da će se Brexit dogoditi. I da su igrali na tu kartu, misleći na taj način dobijati političke poene. Kada su dobili vlast, povukli su se. Otprilike je ista priča s našim nacionalistima, za koje sumnjam da su vjerovali da će doći do ovako krvavog rata, kakav je bio.
Je li točno da je Meryl Streep rekla da će se ona, ako Trump pobijedi, preseliti u Sarajevo?
- Da tačno je, i ja je razumijem.
Kakav je vaš stav u tom pogledu?
- Isti. Ja ću se na prvi znak rata pokupiti i otići odavde. Ja to zaista mislim. Jeste li gledali snimak onog dječaka iz Sirije kojega su izvadili iz ruševina? Da doživim da mi dijete vade iz ruševina? Nikad više. To je strašno. Imamo idiote koji huškaju ljude jedne na druge, umjesto da razmišljaju o ekonomiji, o tome kako ćemo bolje živjeti.
Rad s glumcima, kako smo obaviješteni, protekao je sjajno. Vi ste napravili presedan, pa ste prvo izabrali glumce, i onda njima dali da grade dijaloge, na temelju naznačenih odnosa. I kakav je bio rezultat tog eksperimenta?
- Rezultat je bio Grand Prix na Berlinaleu. Divan. Zanimljivo je raditi na drugačiji način.
Glumci su to zdušno prihvatili?
- Pa naravno. Čim date ljudima priliku da mogu raditi nešto novo, oni će to prihvatiti.
Vi ste rođeni u Zenici, u Sarajevu ste se upisali na Akademiju scenskih umjetnosti, u ratu se uključili u rad filmske ekipe koja je pratila Armiju BiH, potom prešli u Bruxelless, u kojem ste nastavili studij i diplomirali 1997. Započeli ste rad na “Ničijoj zemlji“, koja je 2001. dobila Oscara. Šta je za Vas značila ta nagrada?
- Da, sve ostalo je povijest. (Smijeh) Dobiti Oscara je skoro nevjerojatno. Meni je dalo legitimitet u svemu što radim, i što je rekao jedan moj drug koji je dobio Oscara: Preporučujem svima da uzmu jednog. Film je dobio preko 60 nagrada, prestali smo brojati.
I “Smrt u Sarajevu”, kao i drugi Vaši filmovi, nagrađivan je. Pretplaćeni ste na nagrade. Vaš talent i rad Vas, zapravo, na njih “pretplaćuju”.
- Nisam pretplaćen, ali čini se da filmovi tako funkcioniraju.
Što trenutno radite, imate li kakve planove?
- Radim na nekoliko stvari, trebao bih ići u novembru snimati film u Londonu. Nema još ništa konkretno, ali “kuha se” puno stvari. Imam na špretu 6-7 šerpi, različitih (smijeh).
Što volite čitati, koje pisce?
- Ja sam, onako, baš dobar čitatelj, volim sve čitati. Sinoć sam, nećete mi vjerovati, čitao “Michaela Kohlhaasa“ Heinricha von Kleista, knjigu koju nisam čitao posljednjih 20 godina i – nađem je na Drveniji, neki čovjek prodaje knjige na ulici. Onda sam došao kući, i odmah pročitao. Sve čitam. Neki dan sam na aerodromu uzeo Kissingerovu novu knjigu i pročitao je. Volim neke stare pisce. “Majstor i Margarita” je nešto čemu se vraćam, zaista volim tu knjigu. Htio sam neki dan kupiti Marqueza – “Sto godina samoće”, i onda dođem kući i vidim da imam dva primjerka knjige. To sam i zaboravio. Ima knjiga od nekih čudnih pisaca, koje sam jako volio kada sam bio mlad, poput Kosinskog i njegove “Prisutnosti”. Volim da čitam, da gledam filmove, da slušam muziku.
Koju muziku volite?
- Mješavina 70-ih i 80-ih, pop, rock, jazz.
Postoji li nešto što biste nazvali svojim hobijem?
- Moj hobi? Volim da vozim motor i volim da jedrim. Nisam godinama jedrio zbog djece, jer su mali još, ali ove dvije starije kćerke su naučile već jedriti, jedre same, i mislim da ćemo za par godina, kada Hadrijan propliva – moj najmlaađi sin – jedriti po Jadranu.
Imate veliku obitelj, petero djece, vjerujem da je to najljepše što Vam se dogodilo u životu?
- To je najljepše na svijetu.
Možete li nam reći njihova imena?
- Lidina, Dania, Orhan, India i Hadrijan.
Autor: Vesna Hlavaček (Dnevni list)
