Već dugo vremena se govori o destrukciji obrazovanja i neuspjelim pokušajima da se nešto konkretno uradi i barem sa neznatnim pomacima stvore pretpostavke za temeljitiju reformu obrazovnog sistema.
To pokazuju i najnoviji rezultati PISA studije, jasno stavljajući do znanja da nam je obrazovni sistem u cjelosti devastiran, nemoćan, arhaičan, nefunkcionalan i da nije u stanju da obrazuje mlade za ono što ih očekuje u životu.
No, ovdje bih se zadržao na problemima visokog obrazovanja.
Javni ili kako ih najčešće zovu „državni“ univerziteti vape za temeljitijom reformom što smo konstatirali kao neophodnost kada je cjelokupan obrazovni sistem u BiH u pitanju.
Problem je i naglo „bujanje“ privatnih obrazovnih institucija, što jeste proizvelo konkurenciju, ali onu negativnu, i nikako onu koja nam je životno potrebna a to je konkurenciju kvaliteta što bi pokrenulo pozitivne promjene u obrazovnom sistemu.
U FBiH je prošle godine evidentirano 66 javnih fakulteta, pet akademija, tri vjerska fakulteta, osam visokih škola i dvadeset privatnih univerziteta, odnosno preko stotinu raznih obrazovnih ustanova.
Prošle godine upisalo se na ove uinstitucije 27.946 studenata što predstavlja pad za 10% upisanih na javne univerzitete i 6% na privatne univerzitete. Potrebno je istaći da se zaista u posljednjih nekoliko godina ovi problemi uočavaju i ako uzmemo duži period pad je dramatičan i može se čak govoriti i o nekoliko desetina hiljada manje upisanih studenata. Ovaj problem je zadesio sve univerzitete. Mogu univerziteti to pravdati raznim“ činjenicama“ i podacima, ali problem je ozbiljan i vrlo upozoravajući ili alarmantan ako želimo priznati istinu. Ali, ako želimo da cjelovito sagledamo stanje obrazovanja u BiH moramo se suočiti sa mnogo ozbiljnijim problemima nego što je to samo problem manje upisanih studenata.
Organizacija obrazovnog sistema neminovno dovodi do nejasnog kriterija, nejasno definiranih ciljeva obrazovanja i svakako je značajan faktor i nedostatak jasnog nadzora.
Zar podatak da u jednom gradu u srednjoj Bosni imamo 6 fakulteta prava i 6 ekonomskih fakulteta ne govori dovoljno i ne potvrđuje činjenicu da je popriličan haos u visokom obrazovanju.
Postojanje privatnih univerziteta/fakulteta i javnih univerziteta, što samo po sebi ne mora i ne treba da znači ništa loše nego čak , pod uslovom da se to radi osmišljeno i sistematski može doprinijeti podizanju kvaliteta obrazovnog sistema. Međutim, u praksi se dešava nedovoljno osmišljen proces, nedovoljno koordiniran proces i postupci bez osmisljenje strategije što je dovelo do razvoja dva paralelna sistema koji postepeno postaju potpuno neovisni pa i nezainteresirani jedni za druge. To se možda najbolje ogleda u organizaciji Rektorske konferencije koja uključuje samo rektore javnih univerziteta i zatim i Rektorsku konferenciju privatnih univerziteta. To je daljnja destrukcija obrazovnog sistema u kojoj niko neće da sagleda pogubnost takve politike i da se u tom pravcu urade konkretni potezi koji će definirati pravila ponašanja, uvjete funkcioniranja i zahtjeve šta ova država i mladi ljudi žele od obrazovnog sistema u BiH. Svakako da moramo uzeti u obzir činjenicu da su i ti privatni univerziteti licencirani i akreditirani i da oni takođe plaćaju porez, a da pri tome od države nemaju nikakav poticaj. To se jednostavno mora standardizirati i uozbiljiti na jedan način koji nam daje potrebne odgovre na pitanja koja su bitna za budućnost ove zemlje. Da naglasim da nam od toga sigurno zavisi i budućnost u svakom smislu, demografska, obrazovna, naučna i svakako razvojna. Nemamo mi više vremena ni prava odlagati rješavanje ovog problema jer već sutra može biti kasno.
Dakle, temeljem ocjena onih koji dobro poznaju obrazovni sistem i pogotovo onih koji mogu i uporediti karakteristike obrazovnog sistema u BiH sve se češće i sve oštrije mogu čuti ocjene da je :
◊ Politički uticaj nedopustvio snažan na sve aspekte funkcioniranja visokog obrazovanja
◊ Devastirani kriteriji kvaliteta
◊ Poražavajuća kadrovska politika
◊ Nastava se odvija „ex catedra“ bez dovoljno praktičnog rada i vježbi
◊ Zanemarivo mali stepen procesa internacionalizacije
◊ Neadekvatna organizacija Rektorske konferencije
◊ Strogo formaliziran pristup implementaciji Bolonjskog procesa koji je takođe postao ozbiljan faktor smetnje daljnjem razvoju
◊ Zastario i na pogrešan način koncipiran Okvirni zakon om visokom obrazovanju koji je nastao kao rezultat jednog kompromisa a koji opet nije doprinio stvaranju realne potrebe za cjelovitim zakonom.
Naglašavam još jednom da je kreirani sistem trom i skoro nesposoban sistem (zbog naprijed istaknutih slabosti) za prilagodbu akademske zajednice promjenjenim okolnostima (promjena karaktera pa i gubitak industrijskog miljea, smanjen broj studenata, povećan broj obrazovnih institucija).
Ponukan ovom zabrinjavajućom situacijom osjetio sam potrebu da u najkraćem dam svoj osvrt na ovaj problem. Znam da je postavljano pitanje u nekoliko navrata kako ministru Noviću tako i ministru Osmanoviću, da su pokretane inicijative, a konačno postavljano je i pitanje u vezi neophodnosti djelovanja Vijeća ministara u povodu oštrih i zabrinjavajućih ocjena u obrazloženju odbijene aplikacije Agencija iz BiH za prijem u članstvo ENQA. Svakako da je potrebno istaći kako je i odgovor na uloženu žalbu od strane Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta još više zabrinjavajući. Znam takođe da je prijedlog Zakona o izmjeni zakona o visokom obrazovanju ( u dva navrata sam lično pokretao inicijativu) u Predstavničkom domu PS BiH, neshavtljivo odbijen u čemu su „svoj doprinos“dale i stranke iz FBiH.
Istaknuto jasno potkrepljuju samo kratki izvodi u datom odgovoru i komentaru na zahtjev Agencije a to su obrazloženje negativne odluke u kojoj su navedene osnovne slabosti odnosno okolnosti u kojima Agencija funkcionira:
-Način na koji je uspostavljena Agencija kao i pravni okvir u kome djeluje Agencija ne obezbjeđuju neovisnost Agencije.
-Uspostavljenja metodologija ne obezbjeđuje ispunjenje zahtjeva zbog kojih je uspostavljena.
-Nije obezbjeđen konzistentan proces implementacije.
-Pojavljuju se ozbiljni problemi u implementaciji i tumačenju rezultata eksterne evaluacije.
-Procedure za žalbe nisu divoljno jasno i precizno definirane
Konačno ako navedeno nije dovoljno da se akademska zajednica „trgne“ i da zarad potrebe društva počne da djeluje konstruktivno, sa najboljim namjerama da razvija obrazovni sistem i hvata korak sa ostalima , prije svega u okruženju, a potom dalje sa Evropom , onda smo više nego u ozbiljnom problemu. Sve inicijative pokrenute od strane akademske zajednice moraju biti poziv političarima da aktivno djeluju u interesu naše budućnosti.
Da li smo i mi kao i političari spremni da djelujemo?
Mirsad Đonlagić
