Nauka nema povjerenja u detektore laži, ali postoje dokazi da oni imaju i drugu upotrebu. Laganje je stresno i to je osnovna premisa od koje polazi svako ko pokušava otkriti lažljivce.
Poligrafski test temelji se na pretpostavci da se stres mora nekako reflektirati i da ga uređaj može detektovati. Poligraf prilikom testiranja bilježi krvni pritisak, galvansku reakciju kože (najsličnije znojenju), disanje i puls.
Standardni protokol
Postoji standardni protokol koji se provodi prilikom testiranja. Ispitivač će kombinovati različita direktna pitanja relevantna za slučaj s nizom kontrolnih. Kontrolna pitanja su također smišljena kako bi izazvala stres, poput pitanja “Jeste li ikada nešto ukrali od prijatelja?” Tokom ovog procesa, ispitanik će shvatiti da je stroj u stanju razlikovati istinu od laži i da je nužno govoriti istinu.
Teoretski, kontrolna pitanja formulisana su tako da je teško odgovoriti apsolutnom iskrenošću i stvorit će neki blaži nivo stresa. Pretpostavlja se da će ispitanicima koji su nedužni ova pitanja biti stresnija od onih relevantnijih gdje se može direktno negirati. Osobama koje nisu nedužne pretpostavlja se da će relevantnija pitanja biti stresnija od kontrolnih.
Mnogi stručnjaci sumnjaju da ovo u praksi može dovesti do bilo kakve pouzdanosti.
“Poligraf odlično naučno mjeri sve promjene u tijelu koje prolazi kroz različite emocije”, rekla je profesorica kognitivne neuronauke Sophie Scott, sa Univerzitetskog koledža u Londonu. “Međutim, on nije naučno potvrđen kao pouzdan način za otkrivanje laži. Zapravo, i ne postoje pouzdana mjerenja laganja, zbog čega policija koristi kognitivne metode kao što je traženje da ljudi opisuju događaje i tako uoče nedosljednosti”.
Profesor Chris Chambers, psiholog na Univerzitetu Cardiff, daleko je oštriji na riječima:
“Poligraf je glupost. Uvijek je bio glupost i uvijek će biti”.
Analiza naučnih dokaza pokazala je da studije donose različite ocjene kada je točnost poligrafa u pitanju. Neke mu daju i tačnost u visini od 85% kada je prepoznavanje istinskih lažljivaca u pitanju. Međutim, problem je što je i stopa pogrešnih procjena također visoka. Prema nekim istraživanjima, čak polovinu nedužnih osoba poligraf je okarakterisao kao lažljivce. Ljudi se, također, mogu obučiti kako “pobijediti” poligraf. Zbog ovoga je zaključeno da poligraf ne može biti pouzdano sredstvo za otkrivanje lažljivaca.
Drugačija primjena
Naučna podrška je vrlo klimava. Međutim, postavlja se još jedno pitanje: tjeraju li detektori laži, bez obzira na to koliko su (ne)precizni, ljude govoriti istinu? Postoje dokazi koji to potvrđuju. U jednom istraživanju, pokazano je da su seksualni prestupnici koji su bili priključeni na lažni poligraf, bili spremniji otkriti daleko više kompromitirajućih misli i planova, nego oni koji su imali klasičan intervju.
Profesor Thomas Ormerod, stručnjak za poligraf, rekao je bi upotreba detektora laži u ovom kontekstu u najboljem slučaju dovela do rasipanja policijskih resursa, a u najgorem do problema povezanih s terorizmom.
“Njihova upotreba na ovaj način u javnosti bi stvorila lažnu sliku o zaštićenosti, dok bi za teroriste koji uspješno prođu test to predstavljalo slobodan prolazak kroz pravni sistem države. Oslanjanje na tehnologiju koja navodno daje magične rezultate veoma je pogrešno i potencijalno vrlo opasno”, kaže Ormerod.
Izvor: Klix
