Zamislite da se nalazite na drugom kraju svijeta, u potpuno drugoj kulturi i bez konkretnog posla. Upravo to trenutno „proživljavaju” Anja Vuković (30) i Strahinja Tanasković (29) koji su odlučili da se sa samo 1000 KM u džepu otisnu put Kambodže u potrazi za avanturom.
Momak iz Valjeva i Beograđanka zajedno su oko godinu dana. U grad Kom Pot su doputovali sredinom marta sa ukupno 1000 KM i bez povratne karte. Beskrajno zanimljiv par nas je oduševio smjelošću za ovako odvažnu avanturu. Šta više, već su počeli da zarađuju novac, a preduzetnički duh i sjajan smisao za humor pretočili su u posao sa njihovom vrstom čoko-bananica, piše noizz.rs.
– Pošto ovde mini banane, tj. bananice rastu na svakom ćošku, podsjetile su nas na naš kultni slatkiš. Palo nam je na pamet da napravimo gomilu čokoladnih bananica u domaćoj radinosti i pokušamo da ih prodamo lokalcima. Da ne kvarimo priču, pogledajte klip koji smo napravili nakon akcije da vidite šta je na kraju ispalo – zaintrigirao nas je Strahinja na početku razgovora.
Njihov slatkiš je za kratak vremenski period posao prava atrakcija. Napravili su i svoj blog „Whatifness” na kome nesebično dijele fore za put oko svijeta bez bijesne ušteđevine i pretjeranog planiranja. Takođe, možete da pratite njihove objave i na Fejsbuku, Instagramu i Jutjubu.
Osim čokoladnih bananica, pronašli su još jednu mogućnost kako da zarade i uštede novac. Uskoro bi trebalo da otputuju u Indoneziju.
– Pare nam skoro uopšte nisu bile potrebne. Čim smo stigli u naš bungalov na obali rijeke, pala nam je na pamet jedna win-win kombinacija: da vaskrsnemo žalosni marketing tog rizorta, a da oni nama zauzvrat daju besplatan smještaj i hranu. To je upalilo. Čak smo snimili i malu video reklamu za koju su nam platili, tako da smo od tih para kupili karte za našu sljedeću destinaciju, Bali – otkrivaju Anja i Strahinja.
– Pare trošimo na raznorazne sitnice i gluposti koje su preinteresantne kada dođete u nepoznatu egzotičnu zemlju. Na primjer, Anja je kupila kolekcijicu tigrastih čarapa za japanke (to svima treba), a ja sam kupio kačket sa kmerskom legitimacijom za noćnog čuvara – kroz smijeh dodaje Strahinja i kaže da pivo košta 0.75, kaprićoza 5, a litar benzina 1 dolar.
Njihov primarni cilj za sada je avantura i dobra zabava. Ali, vrlo brzo su uvidjeli šta bi mogli da ponude tamošnjem tržištu, a što bi im pomoglo da proputuju Azijom.
– S obzirom na to da su Azijati većinom operisani od estetike i marketinga, a ni engleski im nije jača strana, shvatili smo da vrlo vjerovatno možemo sa trampom usluga da proputujemo kontinent. Pored toga, uvijek smo raspoloženi da probudimo preduzetnički duh i možda gatamo ljudima na plaži, zaroštiljamo leskovačke specijalitete na azijskom tlu ili bejbisitujemo nekim bogatašima mikro ponije – nabrajaju potencijalne buduće poslove.
Njih dvoje se nisu previše uplašili toga što se nalaze u sasvim nepoznatom okruženju. Opremili su se strpljenjem, pa šta bude.
– Kada se na drugom kraju svijeta, daleko od kuće, nađete bez para, postoji nekoliko scenarija. 1) Phonebook>Tata>Call, 2) Internet poslići, ako se nešto posreći u kratkom roku, 3) Stara dobra „povoljno perem čaše po barovima varijanta”. Ili pod 4) Ništa od ponuđenog, tj. slobodna tema – navode Anja i Strahinja.
S obzirom na to da nikada ranije nisu bili u Kamboži, zanimalo nas je šta im je prvo prošlo kroz glavu kada su sletjeli.
– „Gdje smo mi, pobogu, došli?”. Naime, na izlasku sa aerodroma, učinilo nam se da smo došli na proslavu Svjetskog dana glorifikacije đubreta. Nasukani na divljoj autobuskoj stanici, između provizornog vulkanizera i mini deponije, tuk tuk vozač i njegovi pajtosi prevaranti su nas „odrali” za lažne usluge dok smo vucarali rančeve po paklenoj vrućini. Osim toga, sve je bilo strava – prepričava Strahinja njihovo prvo iskustvo sa lokalnim stanovništvom.
Lokalci, odnosno Kmeri, su veoma zanimljiv narod. Njihova svadbena veselja su za prepričavanje i izgleda kao da su ispala iz indijskih serija. Kako kažu naši sagovornici, saobraćaj je tek priča za sebe.
– Kmeri su naizgled veoma srećni u bedi. Nisu nimalo invazivni, svi nam se smješkaju i vrlo rado pomažu iako ne znaju ni riječ engleskog. Imamo utisak da cijela nacija radi sve, a opet ne rade ništa. Svaka porodica ima MUKR – malu univerzalnu kambodžansku radnjicu, gdje prodaju sve živo: od benzina, preko durijana do pačijih embriona. Zabavljaju se igranjem uličnog badmintona preko automobila koji koriste kao mrežu. Zatim, rekreativno se vjenčavaju i to je ovde nedvosmisleno smisao života. Svadbe se prave pod glamuroznim šatorima koji se postavljaju na sred ulice ili kružnog toka, tako da je saobraćaj u drugom planu. Pjevaljke, igračice, saten i ulasci motorom u šator su ključne riječi da vam dočaraju stil njihovog svadbenog veselja – priča nam Strahinja i dodaje:
– Slično nama, muškarci se skupljaju na klupici ispred nečega što liči na zadrugu ili radnju, ostave svoje motore koje voze bez dozvole od rođenja, ali umjesto piva piju sok od šećerne trske. Njega pola Kambodže cijedi na uličnom kiosku, a pola Kambodže pije.
