Katolici iz Brčkog i okoline imat će priliku prisustvovati misi ponoćki u jedinstvenom objektu koji se nalazi u mjestu Ulice, gdje je nova crkva izgrađena unutar ostataka kamenih zidova stare crkve, koji su se održali nakon što je ova bogomolja tokom rata granatirana, a toranj miniran, javlja Anadolu Agency (AA).
Na prvi pogled, gledano spolja, crkva se ni po čemu ne razlikuje od ostalih. No, tek kada se uđe u zgradu, mogu se uočiti kameni zidovi stare crkve, između kojih se polako smještava nova. Stari zidovi su vidljivi samo s unutrašnje strane, dok je s vana crkva dobila novo ruho.
“Crkva u crkvi”, kako mještani nazivaju ovaj vjerski objekt, još uvijek nije dovršena. Nedostaju grijanje, podovi i unutarnja stakla, ali uprkos tome, u njoj će se u večernjim satima Badnjaka pjevati prigodne Božićne pjesme i slavit će se rođenje Isusa Krista.
Priča o crkvi posvećenoj rođenju Blažene Djevice Marije, u kojoj je župnik danas fra Martin Antunović, počinje 1969. godine, kada je lokalno stanovništvo, uprkos siromaštvu, odlučilo graditi crkvu.
“Dugo se gradila, a zanimljiva je priča o njezinoj gradnji. Vidi se da je to crkva od kamena, ovdje u Posavini. Kamen je iz Srebrenika dovožen vlakom, odnosno teretnim vagonima do stanice Bukovac, koja je odavde udaljena šest-sedam kilometara. U to vrijeme, kada nisu imali kamione, ljudi su zaprežnim vozilima, pomoću konja i volova, kamen po kamen prevezli ovdje i izgradili ovako veliku građevinu”, priča fra Petar Matanović, fratar u penziji.
Mještani su godinama rado pričali o sudjelovanju u prevlačenju kamena, koji su od stanice do mjesta na kojem se objekt gradio, prenosili cijelu zimu. U akciji prevoženja kamena učestvovalo je njih stotinjak, sa više desetina “araba”, kako su nazivali zaprežna vozila.
Stara je crkva završena 1988. godine, ali je u upotrebi bila samo nekoliko godina. Tokom rata, na ovom su se području vodile velike borbe, a mjesto je bilo dio koridora između Bijeljine i Banjaluke. U barbarskom naletu, ovaj je objekt djelimično porušen i zapaljen, a nakon rata uslijedila je dilema šta uraditi s njim – obnoviti ga ili ukloniti.
“Bile su dvije struje i među fratrima i među ljudima. Većina pučana je željela da crkva bude obnovljena, da se ne ruši. Bilo je tu i malo sporova, posebno među nama fratrima. Neki su bili moderniji pa su čak i napravili jedno dobro idejno rješenje novog objekta, ali taj prijedlog nije prošao”, navodi sagovornik AA.
Nakon dužih rasprava, odlučili su da se stara zgrada crkve ipak zadrži i obnovi, a od četiri prijedloga, izabrali su onaj arhitekte Jure Pranjića iz Tuzle.
“Budući da su ovi vanjski zidovi bili dosta potreseni od eksplozija i požara, jer je bio i toranj od kamena koji je miniran i porušen, pa su se malo bojali statike, onda je on ušao u jedno novo rješenje i napravio je prijedlog crkve u crkvi, da se sačuva i učvrsti stara crkva, a onda je nastala, kako se vidi, praktično nova crkva”, navodi fra Petar Matanović.
Na ovaj su se način, priča, prilagodili vremenu, istovremeno sačuvavši uspomenu na težak trud i rad župljana u izgradnji prve crkve.
Stubovi koji će nositi staklene zidove nove crkve sagrađeni su oko dva metra unutar kamenih zidova stare crkve. Samim tim, nova je crkva manja, ali danas je i znatno manji broj vjernika.
“Kada je građena ova crkva, tada je ova župa imala preko 4.000 ljudi, zbog čega je i trebao veliki objekt. Međutim, sada kako se svijet razišao i kako se ne vraća, ne treba nam tako veliki objekt, pa smo riješili da je smanjimo unutra i bit će tako i uređena, da služi kao mala crkva u redovitoj upotrebi, a ova vanjska crkva će ostati kao znak i memorija na to kako su to teški siromasi gradili i ugradili svoj trud i rad i da, jednostavno, ne uništimo njihovu i našu uspomenu iz tih vremena”, zaključuje fra Petar Matanović.
