Tog dana je na pasoškoj kontroli žičare u Sarajevu vladala gužva kakva nije zapamćena od slavnih olimpijskih dana ovog grada. Bio je juli godine dvijehiljadeosamnaeste i gondole na Trebevićkoj žičari su se penjale na Trebević i konsekventno spuštale s njega već četiri mjeseca, sve otkako je ovaj simbol Šehera ponovo pušten u rad početkom aprila.
“Čuj, Štef? Kak ono Bosanci vele za uspinjaču?”
“Žičara. Meko „ž“, meko „č“. Ali samo buš rekel „daj dvije“. Ne „dve“, nego „dvije“.”
“Zakaj?”
“Bože, Ivek… pa ak skuže da smo Zagorci iz Hrvatske budu nam naplatili duplo, ne?”
Tako otprilike u praksi izgleda vizija naplate vožnje Trebevićkom žičarom tačno dvije sedmice prije njenog svečanog puštanja u promet nakon obnove.
Radovi napreduju i nalaze se u završnoj fazi. Vrijeme nije išlo na ruku vrijednim graditeljima ali su oni svojski radili posao čak i u uslovima kakvi vladaju u nekim predjelima Aljaske ili Sibira. Čak je predstavljena i prekrasna pjesma u čast preporođene žičare koja pogađa u dušu i budi lijepe emocije u svakome ko prijeratnu žičaru nosi u uspomenama. Ovu pjesmu izvode sve četvero pjevača nekadašnje grupe „Ambasadori“ što samo po sebi garantuje nostalgični šarm ali nosi i radost očekivanja vožnje gondolama i jedinstvenog pogleda na sarajevske mahale.
Cijena? Sitnica.
Jedino što dvije sedmice prije lansiranja prve gondole nije poznato, to su neke trivijalne sitnice kao što su cijena vožnje Trebevićkom žičarom i bilo kakva ekonomska računica povezana s tim. U neformalnom druženju sa novinarima gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je rekao da se cijena još formira, ali da postoje već neki prijedlozi da cijena karte u jednom pravcu bude četiri KM, a povratna karta pet-šest KM. Ove cijene važile bi samo za državljane BiH, dok će stranci plaćati više.
Dakle, žičara se gradi godinama, otvara se za par sedmica a cijena se „još formira“ na osnovu toga što „postoje neki prijedlozi“.
Osudite me komotno za manjak entuzijazma i otpornost na euforiju ali je li previše od vlasti očekivati da tokom priprema za gradnju ima pred sobom neku ekonomsku studiju sa nekim parametrima, brojevima, grafikonima i sličnim stvarima? Recimo… nešto što bi pokazalo da je ekonomska cijena vožnje žičarom – recimo – 3,67 KM pa da se na osnovu toga diskutuje da li – opet samo recimo – subvencionirati jeftiniju kartu sa 0,17 KM i imati cijenu od 3,50 KM ili zaraditi 0,33 KM na cijeni karte od 4 KM?
Naravno, cijena vožnje će se odrediti, karte će se odštampati i sve će to u zadnji čas biti urađeno ali sigurno je da bi sve daleko ozbiljnije izgledalo da su se, naprimjer, karte već od Nove godine mogle kupiti u pretprodaji te je sigurno da bi efekt bio još bolji, a cijela stvar oko formiranja cijene izgledala manje diletantski. Ovako ostaje dojam da se cijena određuje paušalno na osnovu nečijeg nahođenja, ko god taj neko bio. Nije isto ako cijena povratne karte bude 5 ili 6 KM u odnosu na cijenu od 4 KM u jednom pravcu. Tu govorimo o dodatku od 25 i 50 posto na osnovnu cijenu i to možda izgleda kao marka-dvije u apsolutnom iznosu ali u ozbiljnim kalkulacijama igranje sa četvrtinom od osnovne cijene može dovesti do milionskog gubitka ili masnog profita.
Samo zaokruživanje na četiri, pet ili šest maraka govori o odokativnom pristupu procjeni platežne moći i spremnosti da se korisnik odvoji od novca. Niko ne spominje neke vrijednosti između okruglih cifara kao što su 3,70 KM, 4,50 KM ili 5,60 KM pa je očito da je cijela priča oko formiranja cijene vožnje Trebevićkom žičarom svedena na paušalne procjene koje će nužno dovesti ili do neopravdanog „deranja kože“ građana i turista ili do dubioze koja će se kasnije plaćati novcem poreskih obveznika. A kad smo kod paušalnih rješenja baziranih na procjenama platežne moći tu dolazimo do jednog jako problematičnog dijela Skakine izjave, onog prema kojem iako još ne znamo cijene vožnje žičarom zasigurno znamo da će „stranci plaćati više“.
Pravila EU u BiH
Mi Bosanci, bez obzira na etničku pripadnost, vjeroispovijest i ostalo, imamo jednu zajedničku stvar a to je sklonost potpadanja pod euforiju. Tako u (nažalost sve rjeđim) trenucima kolektivne euforije izazvane nekim uspjehom ili postignućem počesto zaboravljamo neke obzire koje nam nameće realnost, ponekad čak i putem legalnih normi. Takav je slučaj i sa najavljenim višim cijenama vožnje žičarom za strane turiste.
Naime, postoji nešto što se zove Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini. Taj zakon se primjenjuje u Kantonu Sarajevo, a njegov član 7. implicitno kaže kako je trgovac ili pružatelj usluga dužan prodavati proizvode, odnosno pružati usluge svim potrošačima pod jednakim uslovima i jednako implicitno zabranjuje diskriminaciju bilo kojeg potrošača. Naravno, prema nekim definicijama i popusti penzionerima, studentima, djeci i sl. također predstavljaju pozitivnu diskriminaciju koja ima svoj pravni temelj ali ovdje govorimo o negativnoj cjenovnoj diskriminaciji na osnovu državljanstva što je striktno zabranjeno propisima EU za čije članstvo smo aplicirali.
Pravila EU su jasna i prema njima niko ne smije neku uslugu plaćati skuplje samo zbog toga što je državljanin ili stanovnik druge zemlje. U Hrvatskoj su zbog toga ugostitelji koji su stranim gostima naplaćivali skuplje kafe znali završiti na sudu, dok kod nas niko ne reaguje na najavu segregacije stranaca od strane gradske administracije glavnog grada! Doduše, EU dopušta niže cijene nekih komunalnih usluga za lokalno stanovništvo koje ih dijelom finansira kroz poreze ali po ovom principu bi višu cijenu plaćali svi koji žive izvan četiri općine Grada Sarajeva pod čijom je ingerencijom Trebevićka žičara i koji ne pune gradski budžet iz kojeg se njeno održavanje finansira.
Koliko god nam skoro otvaranje Trebevićke žičare punilo srca očito je da način na koji će ona puniti gradsku kasu nije baš najbolje razrađen i da u perspektivi može donijeti jako negativne efekte. Za početak, dvojake cijene (sve i da su po propisima BiH i EU legalne) šalju jako lošu poruku turistima koliko god da iz naše perspektive izgledalo pravedno da oni koji imaju više novca trebaju plaćati više. Realno, takav vid naplate nećete vidjeti nigdje bliže od Indije i pravo je čudo kako je i medijima i nevladinim organizacijama promakla najava protuzakonite diskriminacije izrečena od strane gradonačelnika čiji se daleko bezazleniji lapsusi danima seciraju na društvenim mrežama.
Ništa od kombinovanih karata
Čak i u pomenutoj Indiji je model dvojakih cijena na udaru kritika zbog toga što višim cijenama pristupa turističkim sadržajima vlast od turista uzima novac koji bi građanima više koristio kada bi bio potrošen direktno u lokalnoj ekonomiji. Zbog toga bi bilo dobro da se neko u gradskoj upravi u Sarajevu upitao da li težimo Indiji ili Europi i potom osmislio neke načine na koji bi se turistima „uzeo novac“ ali na način na koji se to radi u Rimu, Parizu, Londonu ili Berlinu.
Šta je sa, recimo, jedinstvenim kartama za ulaz u Vijećnicu i vožnju žičarom kojih se – čini se – niko nije sjetio a što je bilo lako napraviti? Da li je bilo toliko teško sjetiti se kombiniranih karata za posjete Vijećnici, žičari i sarajevskim muzejima? Da li se mogla iskoristiti makar mala prilika za poboljšanje poslovanja GRAS-a pa sa prethodno spomenutim sadržajima uklopiti i neku varijantu sa kartama za dnevno, trodnevno ili sedmično korištenje javnog prijevoza?
Ovo nisu nikakva genijalna rješenja, sve je ovo već viđeno i samo je potrebno u Bosni i Hercegovini primijeniti ono što decenijama funkcioniše u EU. No, čini se da je nama ipak bliži indijski način razmišljanja pa nam ostaje da sa zanimanjem očekujemo svakodnevne zanimljive situacije sa odvajanjem „stranaca“ i „naših“ u kojima će se naći i Štef i Ivek sa početka teksta…
“Zakaj „dvije“? Budu me razmeli i ak’ kažem „dve“!”
“Ivek, Ivek… pa budu pomislili da smo iz Srbije i opet nam naplatili duplo!”
Izvor: Al Jazeera
