Padom Srebrenice 1995. godine Halida Palalić bila je primorana otići od svoje kuće, ne znajući gdje su joj otac i braća.
Najgori mjesec
Došla je u Zenicu, najprije u Tetovo, zatim u kamp Banlozi, da bi prije nepunu godinu dobila stan u Radakovu, gdje su smještene raseljene osobe. Kaže da joj je juli najgori mjesec u godini.
– Ratna dešavanja utjecala su da moramo bježati, borba za egzistencijom i strah za život natjerali su nas da idemo negdje. Kada smo se zaputili, vjerujte, nismo ni znali gdje idemo – prisjeća se Palalić.
Među nevinim srebreničkim žrtvama su njen otac, trojica braće i mnogo familije, a zbog svega što se dogodilo u Srebrenici izgubila je i majku koja je preminula.
– Krvnički su mi ubili oca i braću, daleko u šumama. Smiraj nikada neću imati, ali kolika-tolika je utjeha što sam ih makar pronašla i ukopala. Kako se bliži 11. juli, iz dana u dan je sve teže. Nedostaju mi moj otac, ali i braća. Često mislim o njima, kako su ubijeni, jesu li bili gladni, žedni… To je neopisiva bol – priča kroz suze…
Srećom, njen suprug uspio se izvući s vojskom iz Žepe, a ona je autobusom izbjegla za Zenicu. Ne krije da se nadala drugačijem ishodu.
– Godinama sam se potajno nadala da su živi, da će mi se pojaviti na vrata, da ih zagrlim iz sve snage. Boli to kada znate kako je trebalo biti, ali nije – govori ona.
Sa suzama u očima govori da joj nedostaje njena Srebrenica, ali…
Strah me
– Strah me vratiti se tamo. Nakon gubitka najbližih članova porodice, povratak tamo bi me dotukao, otvorio rane koje nikada neće ni zacijeliti – kaže Palalić.
