Koliko god nevjerovatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam…
“Znaš li šta je vaša najveća greška? Što niste ubijali.” To je Dobrica Ćosić, književnik i ideolog srpskog nacionalizma, kazao Čedomiru Jovanoviću, tada 32-godišnjem potpredsjedniku vlade Srbije u ostavci, nedugo nakon što je 12. marta te godine ubijen srpski premijer i Jovanovićev veliki prijatelj Zoran Đinđić.
“Samo bratstvo u krvi se ne raskida”, nadodao je još svojoj monstruoznoj primjedbi Ćosić.
Taj detalj, koji je Jovanović ispričao tokom učestvovanja na Zagreb Youth Summitu prošle sedmice u Zagrebu, potaknuo je novinara riječkog Novog lista da ga na početku intervjua pita slaže li se da je nasilje najveći problem politike na Balkanu.
– Nama je nasilje način života. Ono ne određuje samo politiku, već i odnose između muškarca i žene, odnose u porodici… Mi ne možemo voljeti svoj klub ako nismo protiv nekoga s druge strane. Ljubav dokazujemo tako što lomimo svoj grad i sve što je u njemu, ili grad u koji odlazimo. Nema Bad Blue Boysa bez tuče s navijačima Zvezde ili Torcide… Isti je odnos i s druge strane.
Otkud to?
– Nasilje kod nas nije ono što je na Zapadu, na način na koji o tome govori Brad Pitt u filmu “Fight club”. U nas je ono izraz velike životne nekulture, nemogućnosti da se razgovara, da se razumije jezik činjenica, da se racionalizira vlastito mjesto u svijetu.
Uprkos svemu tome, kao mladi ljudi išli ste protiv Miloševića i njegovog sistema koji je bio izraz nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, mislite li da su taj bunt i otpor bili uzaludni?
– Ne, nikako. Bilo je to apsolutno najpametnije što smo mogli uraditi. Drugo je pitanje očekivanja. Ni 1996., ni 5. oktobra 2000, nisam vjerovao da je dovoljno biti ‘OK’ u jednom danu, pa recimo, srušiti Miloševića, odvesti ga u zatvor i izručiti Haškom tribunalu. I tada i danas bilo mi je jasno da je Milošević u najvećoj mjeri posljedica jednog mutiranog društva, nesnalaženja miliona ljudi u promjenama tog vremena. Manje ili više, i danas mislim to isto. Ne, naravno, sa željom da umanjim Miloševićevu osobnu odgovornost – to je definitivno nemoguće – niti da opravdam njegove poteze, nego prije svega zato da pokušam odgovoriti na pitanje: kako ćemo već jednom prekinuti tu spiralu ludila u kojoj nestajemo? Ne postoji nijedna generacija mog naroda koja nije ratna! Moji roditelji bili su ratna generacija, ja sam u međuvremenu postao to isto, niko osim generacije moje rođene djece u Srbiji za sebe ne može reći da je rođen i da živi u miru. Kada to znamo, shvatamo da nas opterećuje užasan teret. Kako promijeniti to što je gotovo zakonitost, to što nas osuđuje na međusobno klanje do samouništenja?
Paradoks je u tome što mi danas, 20 godina kasnije, kao da taj odgovor znamo još manje.
– Zato što smo u međuvremenu počeli hodati četveronoške.
Kako to mislite?
– Naša su društva retardirala. Koliko god nevjerojatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam… Evo, na primjer: u Beogradu se upravo vodi užasna polemika oko spomen-kompleksa kojim se želi obilježiti 15 godina ubistva Zorana Đinđića, ali u takvoj atmosferi da mislim da bi Bogdan Bogdanović bio živ zapaljen, jer je sagradio i promovisao spomenik u jasenovačkom spomen kompleksu. Sam mi je Bogdanović pričao da je taj njegov Kameni cvijet zaledio Titove generale. Jedan je od njih rekao: ‘Pa šta je ovo, ja ovo ništa ne razumijem!’ Raspravu je završio Titov komentar: ‘Ako ne razumijete, onda je Bogdan uradio pravu stvar: ovo se ne radi da bi razumjeli mi, nego oni poslije nas.’ Danas, mislim da imamo mnogo manje kondicije i potencijala da iznesemo težinu tih još uvijek otvorenih pitanja, nego što smo ih imali prije 25 ili 30 godina.
I na sve to još se nakalemila ova globalna kriza, koju opisujete tvrdnjom da se mi više ne snalazimo u svojemu vlastitom svijetu.
– Nasilje koje smo spomenuli prestalo je biti naša ekskluzivna mana. Danas je ono prisutno na svakom koraku: čovjek u crkvi u Teksasu ubije 25 ljudi; imate onog bolesnika u Las Vegasu što puca iz hotela; Uzbekistanca koji je dobio ‘zelenu kartu’ da dođe u Ameriku, a onda odlučio da kamionom izgazi ljude na Manhattanu… Pa iza svega toga stoji nešto mnogo komplikovanije od neke jeftine psihodijagnoze, ili konstatacije da je neko postao islamski ekstremist! Ljudi su se sudarili s nekim zidovima, osjeća se tjeskoba, nema perspektive, ne znaju više šta je nada… I vrlo često nalaze jedini “izlaz” u tim površnim argumentima i objašnjenjima, koja ih onda pretvaraju u životinje.
Rekli ste da moramo ponovo osmisliti i politiku i demokratiju, ali nisi odgovorio kako. Kako, dakle?
– Ne znam. Da znam, odmah bih rekao. I dalje mislim da, u ekonomskom smislu, ne postoji normalniji model od liberalnog kapitalizma, koji se temelji na slobodnom pojedincu, tržištu i jakim institucijama. Ali, očigledno je da ni uporišna mjesta tog sustava, njegovi temelji, ne funkcioniraju više tako. Što je demokratija danas u Americi? Istina, još je ima, u pravu saveznog suca da suspendira Trumpovu odluku, ali gdje je ona u dinastičkom genu visoke politike u Washingtonu, gdje je normalno da se predsjednička funkcija prenese s oca na sina? To je dovedeno do apsurda na summitu najrazvijenijih zemalja svijeta, u trenutku kada se Trump ustaje, a na njegovo mjesto sjeda njegova kćer Ivanka, da preuzme njegove poslove, za stolom s liderima najvećih zemalja svijeta. Zamislite kakav bi naš dojam bio o kineskome predsjedniku kojega povremeno zamjenjuje neko iz njegove porodice? Ili, koliko bi groteskno bilo da se tako ponaša neko ovdje kod nas na Balkanu? Te devijacije govore o činjenici da nešto ne funkcionira, da je postalo samo sebi svrha. Kuda je otišao svijet u kojemu se grade motori koji bi ljude mogli prebaciti na Mars, a Amerikanci održavaju izbore po pravilima devetnaestog stoljeća, pa zato što su zadržali elektorski model, na vlast dolazi Trump, iako je dobio tri miliona glasova manje od Hillary Clinton? Ko će to moći razumjeti sutra, ako on odluči spržiti Sjevernu Koreju, Sjeverna Koreja Seoul, a onda – ko zna…? Ili, sad kad je napustio projekt zaustavljanja globalnog zagrijavanja ili nuklearni sporazum s Iranom? Ko će alibi za sve to tražiti u zastarjelom izbornom sistemu?
Kada se gleda na toj pozadini, problemi naše regije uistinu ne moraju izgledati dramatični.
– Evo vam jedan primjer: korupcija je jedan od argumenata kojim se u Hrvatskoj osporava vladina politika. Ne poričem – korupcija jest neizostavni dio naše balkanske politike. Ali pogledajte: u ‘Paradise papersima’ nema nijednog ozbiljnog političara ni iz Hrvatske ni iz Srbije. Nekada sami sebe žigošemo preko svake mjere. Naravno da smo jako daleko od sistema vrijednosti Zapada, ali mislim da ne trebamo ni činiti od sebe nešto što nismo. Vi ste u EU ušli prije skoro pet godina, i danas će rijetko ko u Hrvatskoj naći snažno uporište za zaključak da mu je život mnogo bolji. Ali ideja ulaska u EU je materijalizirana zbog vaše sposobnosti da razumijete vrijednosti te unije. Članstvo u EU Hrvatsku čini stabilnijom i otpornijom nego što bi bila da je sama. Isti je slučaj i s NATO-om, premda sam posljednji čovjek kojega inspiriše vojska. Ali, kad pričamo o NATO-u, pričamo o sistemu sigurnosti zajednice država, koje svoje probleme u njegovom okviru rješavaju drugačije nego što bi činile da nisu u NATO-u. Koliko bi se puta poubijale Grčka i Turska da nisu članice NATO-a? Osvrnimo se, vidimo šta smo u stanju učiniti drugima i sami sebi, pa nađimo model koji će nas nekako kontrolirati. Zato se ja borim za Srbiju u NATO-u, a ne zato što mislim da će biti veća autonomija u mojoj vojsci, ili zato što nisam svjestan da će šefovanje ruskih generala zamijeniti šefovanje američkih.
Svjetonazorska opozicija u Srbiji uvijek je bila malobrojna, ali zato časna. Je li jača danas nego devedesetih?
– Nije. Zbunjena je. Opozicija u svom genetskom kodu ima potrebu za onom vrstom identifikacije koju neki Purger ima na tribini Maksimira: ‘Reci mi protiv koga si.’ Srpska opozicija zbunjena je u situaciji u kojoj se pojavi Vučić i napravi ‘takeover’. Oni su zbunjeni kada on kaže: ‘Politika Virovitica-Karlovac-Karlobag je greška’. Teško im je tu izjavu ispratiti konstatacijom: ‘Dobro je što si to rekao.’ Kad on kaže, ‘Hoću razgovarati o Kosovu’, umjesto reakcije poput moje: ‘Znaš gdje sam, dođi’, stiže vam kontraargument: ‘Ti bi samo da pereš savjest.’ Ali, koga na Kosovu briga peremo li mi svoju savjest ili smo svjesni onoga što se dolje događa? Ti ljudi su tragične žrtve naše nemoći da se orijentiramo u vremenu, i naše nesposobnosti da svoje odnose rješavamo drugačije nego klanjem, paljenjem i bacanjem u kanal. Zbog toga je srpska opozicija u problemu. I onda, u nemoći da podigne ljestvicu Vučiću, ona osporava fundamentalne temelje nečega što je danas normalna politika: onda je protiv tržišta, protiv privatizacije, stranih investitora, kapitalizma jer je eksploatatorski… Postaje sve ono što nikada nije bila. Jer, mi se kao opozicija Miloševiću devedesetih jesmo borili za prestanak rata i demokratske uvjete izbora, ali i za privatizaciju – prve odluke 5. oktobra bile su ekonomske! – otvaranje granica, rušenje carinskih barijera, nesmetan protok robe, ljudi, kapitala…
Ne posmatrate Vučića kroz ličnu optiku?
– Nemam pravo na to. Odnosno, imao bih pravo, ali to treba zadržati za sebe. Ko sebi danas može dopustiti luksuz, pa da političke stavove gradi na ličnom komforu? To često vidim i kod vas u politici.
Na šta mislite?
– Na nestabilnost koja prati Plenkovićevu vladu zbog činjenice da je ostavljen da ovisi o nekoliko manjinskih predstavnika. Mislim i na taj ‘heretički’ dogovor s HNS-om, koji je gotovo uništio tu stranku. A šta bi bilo da se išlo na još jedne izbore? Bi li manja hereza bila koalicija HDZ-a i SDP-a poslije tih izbora? Ili koalicija s nekim drugim, što bi moglo završiti i lošije?
Ne zazirete od pragmatizma?
– U korijenu pragmatizma je razum. Ne treba se toga bojati. Tu nešto drugo može biti problem: je li cilj lični ili ne?
Tako je. Ključne su vrijednosti.
– Kad kažem da je dobro što Vučić, uprkos svemu, prešuti neku glupost koja dođe s vaše strane – iako u njegovo ime progovori Vulin – ja u tome ne tražim ličnu korist, nego vidim Vučićev pokušaj da ipak iskorači iz te matrice koja je i njemu nametnuta. Pa i on je odrastao u tim stereotipima i okvirima. Pa što misliš, kako prosječan Srbin dokazuje da je pravi?
Kako?
– Krsti se, diže tri prsta, i čeka nekog Hrvata da porazgovaraju u njegovoj majci. Inače nisi pravi! Pa koju pjesmu mi možemo pjevati kad dođemo na utakmicu u Maksimir? Nismo ništa uradili ako ne vrijeđamo Hrvate. Nije dovoljno da volimo Srbiju. Sjećam se one utakmice 1990, gdje prvo Delije skandiraju: ‘Mi imamo McDonalds, gdje je vama?’, onda Boysi odgovaraju ‘Mi imamo Jasenovac, gdje je vama?’, a onda opet Delije pjevaju o Tajči. Hoćete mi reći da su ti ljudi znali šta rade? I da su bili svjesni u šta će se pretvoriti životi miliona, kada se uništi zemlja kao što je bila ta? Uništi, u svakom smislu: u industrijskom recimo, jer vi ste iz Rijeke. U edukacijskom, zdravstvenom, kulturnom…
Bosna srpski grijeh
Vučić je stvorio situaciju u kojoj mu se neke stvari ne mogu osporiti, ali s druge strane, postoje ozbiljni glasovi koji tvrde da, što se medija naprimjer tiče, nikada nije bilo gore nego što je danas. Slažete li se?
– Ma ne slažem se. Ne možeš igrati vaterpolo s krokodilima, a da se žališ na hladnu vodu. Što mi danas očekujemo od medija?
Ono što i uvijek: istinu, orijentaciju, činjenice…
– Ali kako mediji mogu biti drukčiji od svih drugih? Vi biste trebali govoriti o istini u zemlji u kojoj svi lažu – i oni koji su birani, i oni koji biraju, i oni koji bi se trebali moliti za našu dušu…? To nije fer! Mediji su žrtve našeg kolektivnog licemjerja. Da se razumijemo, tabloidima nikad u životu nisam dao izjavu. Kuriru, najtiražnijim novinama u Srbiji, nikad izjavu nisam dao. A oni, čim malo škripi, remitenda veća, oni mene ili Cecu na naslovnicu – i prodaju.
– Ali ja ne očekujem od medija da obave moj dio posla. Koju su to istinu mediji sakrili? Naravno da je važno pitanje ljudskih sloboda, građanskih prava, slobodnog i nezavisnog novinarstva – ne govorim o tome, to su preduvjeti normalnog života – ali kad bih ja u Beogradu uspio skupiti sto hiljada ljudi koji razumiju značaj političkog zaokreta prema Kosovu, Vučić, sve i kad bi htio to sakriti, ne bi mogao. To nije moguće sakriti. Ali mi od medija očekujemo da igraju našu ulogu, pa da naše mišiće, koji su atrofirali, zamijene svojima; da oni društvu kažu istinu na kojoj mi zastajkujemo ili je prešućujemo. Mislim da se nešto slično događa u Hrvatskoj: kad vidim kako napadaju Plenkovića zbog ploče u Jasenovcu – pa čekaj, ne možeš u svemu gledati interes samo svoje stranke.
– To je kamen za vratom cijele europske Hrvatske, i ne vjerujem da to ne razumiju oni koji zbog te ploče kritiziraju Plenkovića. Isto je tako i u Srbiji: kad Vučić kaže, ‘Hoću razgovarati’, a onda taj dio opozicije, kojem ja ne pripadam, odgovara to s pranjem savjesti, ili kažu: ‘Ma ne, on hoće da nam uvali rješenje.’ Ali čekaj, o čemu biste vi htjeli razgovarati? Mislite da možemo ‘dilati’ s Albancima? Pa to nije bilo moguće ni prije deset godina! Jedino o čemu mi možemo razgovarati jest kako svom anesteziranom, zatrovanom, hipnotiziranom narodu objasniti tu kosovsku istinu. Kako da je objasnimo, kad Hrvati ne mogu shvatiti Piranski zaljev? Kako, kad Puidgemonta hapse u Belgiji, Srbima objasniti da se moraju odreći Kosova? I zašto? Zbog ulaska u Europu? U trenutku kad Bundestag piše šest scenarija po kojim će se Europa raspasti za dvadeset godina? A Putin ti stoji sa strane i govori: ‘Šta ćeš tamo? Dođi ovdje. Čekaj neki novi haos, pa ćemo to riješiti’.
U cijeloj priči o Kosovu, Bosna se ni ne spominje.
– Ne, zato što se podrazumijeva da tamo priča nije gotova. Zašto da pričamo o Bosni, kad bismo morali reći koje su nam namjere? Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji. Ne razmišljajući pritom što će se u toj situaciji dogoditi sa samom Srbijom! Jer, ako se dijeli Bosna, dijeli se Makedonija, zašto ne i Vojvodina, zašto ne Crna Gora gdje su Albanci… U šta se pretvara cijela regija? Čak i ako se ništa ne dogodi, sama činjenica da je to u fokusu naše politike dramatično nas odvlači od pravih prioriteta.
Baš tome svjedočimo zadnjih dvadeset godina.
– I još nešto: Bosna je veliki srpski grijeh.
U kom pogledu?
– Zločina. Daytonski temelji Bosne su prihvatanje zločina kao političkog alata. Religiozan nisam, daleko od toga, ali kad u svom temelju imate nešto tako nesretno, to ne može biti dobro. Možemo mi negirati Srebrenicu – da je to samo nekih sedam, osam hiljada ljudi, da nije čitav narod – možemo mi negirati da smo terorizirali to Sarajevo gotovo kao Nijemci Lenjingrad – ali tamo je ubijeno deset hiljada ljudi! Hiljadu djece! To je veliki grijeh! Kad je Lordan Zafranović napravio ‘Okupaciju’, bio je to šok za jedan dio društva, ne zato što je to podržavao, nego zato što je vidio konkretizaciju zla koje se s njim identificira. To je stid, to je sramota. To danas ne vidite.
Dodik…
– Mi smo mu 2005. radili kampanju. Bio je nada ne za Srbe – bio je nada i za Bošnjake! Savremen, moderan, političar koji govori o ekonomiji, koji nema hipoteke rata, jedan jedini opozicioni poslanik u Karadžićevoj skupštini, čovjek koji je u svom automobilu u gepeku prevozio Bošnjake da im sačuva život, neko ko je rekao da je Srebrenica genocid, koji je smijenio SDS… U međuvremenu postao jednako lud, i još više lud, nego svi prije njega, jer su oni bar mogli reći da su to što su činili, činili u nekom ratu. A on, sam od sebe! Ima glavobolju, pa odlijepi! Slavi dan Republike Srpske tako što postroji srpsku gardu ispred Banskog dvora u Banja Luci, a onda oni pjevaju ‘Pukni, zoro!’, toliko neuki da misle da je to stara srpska pjesma, a napisao je Manjifiko kad sam sjedio s njim u atomskom skloništu Tivoli parka u Ljubljani 2011. godine, u društvu njegovog oca, jednog od onih neupisanih oficira JNA, koji se nije htio prijaviti kada su Slovenci to tražili.
– A drugi prijatelj ima autorska prava na tu pjesmu, pa tuži organizatora tog skupa, i sada čeka pare. No, od svega toga, tragedija je u tome što oni ne shvataju šta su napravili od naroda koji je svojom stradanjem inspirirao Ivana Gorana Kovačića ili Skendera Kulenovića. Od tog su naroda sada napravili pobješnjeli zbjeg koji, tragajući za identitetom, toliko malo o sebi zna, da se hvata za jednu kafansku pjesmu tražeći tu neku slavu i snagu u događajima od prije sto godina. To se meni čini kao problem. A, za Thompsona me baš briga – o njemu trebate razmišljati sami.
Vi biste mogli imati mnogo razloga da budete ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, razočarani… Ne odajete takav dojam.
– Vidite, još uvijek sam živ. Kad mi mjere metabolizam, kompjuterski program izbaci da imam 12 godina. A ja kažem: ‘Niste mi morali mjeriti, pogledajte šta radim.’ Imam divnu porodicu, tek sam 17 godina s Jelenom u vezi, a još sam zaljubljen. Bezbroj puta su me udarili, imao sam strašne gubitke u životu, ali nisam od onih koji se smiruju gledajući nesreće oko sebe, pa kažu: ‘Šuti, nisi loše prošao.’ Nemam pravo biti ni gnjevan, ni osvetoljubiv, ni ogorčen. Uvijek sam vrlo dobro znao u kakvim sam okolnostima, i šta mogu očekivati.
Kao mlad, niste imali iluzija?
– Ne. Nisam zatečen time što me neko ne razumije, što me ne podržava trideset posto ljudi. Ovo je moj izbor. Hajde reci, ko je danas, s ove vremenske distance, luzer, Koštunica ili ja? Milošević ili ja? Tadić ili ja? Ja sam i dalje najmlađi političar u Srbiji, i tako već 25 godina. Kad, recimo, dođe američki predstavnik Hoyt Jee, pa se sastanu lideri stranaka, običaj je da govori najmlađi. Pa sam rekao: ‘Vidite li vi koliko je pukla ova zemlja, ja sam 25 godina najmlađi, i 25 godina govorim prvi!’. Kad se neko novo lice i pojavi, kao kad se sad pojavio taj tragični Saša Janković, nedovršena ličnost kojega smo mi proizveli, on kaže, ‘mi novi’ – a pet godina stariji od mene.
– E, to vam je logična posljedica čitavog niza odluka i okolnosti kroz koje smo prošli. Nikad nisam tražio osobnu potvrdu: negdje prođeš, negdje ne. Nije mi potreban milion glasova da bih shvatio jesam li u pravu ili ne. Broj glasova, istina, pokazuje stanje u društvu, ali ja dolazim iz grada u kojem sa odrastao slušajući New Wawe, odlazeći na akademiju gdje sam ‘84, ‘85 godine s Nickom Caveom pio pivo i lozu – jedva sam našao vrata, imao sam 14 godina – na jakni sam štampao Rauschenbergov potpis pa su me htjeli izbaciti kad sam im rekao da slika tako što kante boje prosipa pred avionskim motorom – u takvom sam gradu odrastao.
– Nisam očajan kad vidim da na beogradskim izborima ne znam hoću li preći prag ili ne, jer su u međuvremenu iz tog grada otišle stotine hiljada onih koji mene razumiju, a uglavnom ostali ljudi koji ne cijepe svoju djecu, jer su nesposobni razumjeti vrijeme u kojem žive. Postoji podatak da u centralnoj beogradskoj općini 65 posto djece nije cijepljeno. Recite mi, bi li nešto takvo osamdesete bilo moguće u Beogradu ili Zagrebu? Je li neko o tome tada uopće razmišljao? Bi li se moglo dogoditi da neko napravi ‘civilnu udrugu’ s idejom da ženi zabrani abortus? Da crkveni velikodostojnik izađe i kaže kako su Srpkinje pobile više djece od Hitlera i Mussolinija zajedno, a da onda, kada mu odgovori potpredsjednica vlade za rodnu ravnopravnost, oni nju žigošu jezikom uličara zato što ima samo jedno dijete i što je razvedena? I da to bude ispraćeno samo mojom reakcijom, koji sam inače njezin veliki kritičar? Svima drugima je to normalno! Pa čekaj, ako tako mogu govoriti o toj ženi, mogu i o tvojoj kćerki, sestri, majci…
– Nije mi potrebno kršćanstvo da nađem svoj mir. Neki su mi običaji dragi: u porodici volimo da na Uskrs lupamo jaja; na Božić se okupimo, ložimo vatru u kaminu i pričamo, nađemo vremena jedni za druge… Ali to nije čak ni kršćanski! Pa čekaj – ko bi trebao slaviti život? Oni! Oni bi trebali skidati težinu srebreničkog grijeha s mog naroda! Ja sam političar, po defaultu sam lažov i sjecikesa! A njihova je uloga da govore o moralu. A kod mene, oni pujdaju narod na rat i oštre nam sablje pred novu kosovsku bitku, a ja radim njihov posao. ‘Ljubi bližnjeg svog’ – kad ste to čuli od nekog od njih?
Da je danas 1990., biste li išta učinili drukčije?
– Nisam imao plan. Devedesete sam otišao na more u Rovinj, i iz Rovinja se spuštao do Dubrovnika, gdje smo uvijek završavali na Ljetnim igrama, ostajući po dva, tri tjedna. U tom spuštanju niz vašu obalu, prvi sam put čuo za Tuđmana, HDZ, počeo tražiti razliku između njega i Raškovića, gledao Miloševića… Pa prve sam kafanske čuo kad mi se rodilo prvo dijete! U mom Beogradu bilo je nezamislivo slušati narodnu muziku na nekoj žurci, kao što je danas nezamislivo ne slušati. Jedina razlika je u tome što smo ubili rock'n'roll. I kad se mi danas zabavljamo, slušamo muziku od prije 30, 40 godina. Pa i to je jedan od dokaza koliko smo u međuvremenu jalovi. Bi li vozio auto star 40 godina, ili koristio takav telefon? Eto, to nam se desilo.
Prije nekoliko mjeseci u Beogradu je objavljena biografija Radeta Konstantinovića novinara Radivoja Cvetićanina.
– Kad sam s Radetom posljednji put razgovarao, rekao mi je da govorim kao da je u meni Sartre. Jer, tad su me po Srbiji razapinjali zbog tih mojih kontakata sa Zemunskim klanom, zbog hapšenja Miloševića, zbog ratova s tim zločinačkim udruženjem. U prvom trenutku, nisam razumio o čemu ti kritičari pričaju. Pa što su očekivali od mene ili od Zorana (Đinđića, op.a.)? Kako to oni misle da riješim problem pobune Crvenih beretki ako ne razgovaram s komandantom? Pa s kim da razgovaram? S Radetom Konstantinovićem? Govorili su mi – slagao si Miloševića kad si ga odveo. Pa je li to Milošević rekao? Ako on nije, zašto vi to govorite? I onda sam tu rečenicu rekao – ‘Ruke su mi prljave, ali mi je savjest čista’. Jer, Milošević nikad nije opalio nijedan metak: odijelo, kravata, kabinet…
– Tad sam se vidio s Konstantinovićem, i kaže meni Rade – govoriš kao da je u tebi Sartre. On je jedan od fantastičnih ljudi koji je završio na našoj margini, odakle mu ne daju da se makne. Sam je sebi presudio s tom ‘Filosofijom palanke’, jer je dešifrirao taj naš ‘mode’. Bogdan Bogdanović, graditelj Kamenog cvijeta u Jasenovcu, umro je u Beču. Dok je Zoran bio živ i poslije toga, vrlo često je odande zvao i govorio nam: ‘Idite, idite, idite odande’, slao nam poruke, ‘Pobiće vas sve!’ Kad je umro, želio je biti kremiran, i da mu pepeo prospemo u Savu i Dunav. Na kraju to nije učinjeno, ne zato što postoji zakon kojim se to zabranjuje, nego zato što je to bilo toliko neobično da se niko nije usudio. Meni su ostale njegove skice jasenovačkog cvijeta…
– Znate li po čemu danas Bogdanovića pamte u Beogradu? ‘To je jedan od ljudi koji su tražili da se bombardira Srbija.’ Ne pamte ga kao gradonačelnika Beograda koji je dočekao Jacquesa Chiraca, gradonačelnika Pariza, i održao mu zdravicu na francuskom, a onda mu Chirac odgovorio da bi bio postiđen pred bilo kim drugim, ali ne i pred njim, jer Bogdan Bogdanović, koji je tako superioran u francuskom, vrlo dobro zna da na kvalitet jednog čovjeka ne može uticati to što govori jezikom provincije. Rade Konstantinović jedan je od najznačajnijih filozofa druge polovine XX stoljeća, i to u europskim okvirima. Ali šta će to nama? Mi svoje vrijednosti gradimo na ‘Pukni, zoro’. Tu nema mjesta za Radeta Konstantinovića, nema za Bogdana Bogdanovića, kojemu je, kad je umro, austrijski ministar kulture skupljao dokumentaciju po bečkim šalterima.
Izvor: novi list
