Tim ruskih inženjera koje je predvodio izvjesni doktor Azakov (Azzacove) na neimenovanom mjestu u Sibiru, krenuo je u bušenje rupe duboke čak 14,4 kilometara. Međutim, već na 4,4 kilometra došlo je do problema jer je bušilica počela čudno da se ponaša.
Geolozi su shvatili da su naišli na “džep” u zemlji i spustili su mikrofon otporan na toplotu, zajedno sa ostalom senzorskom opremom, u bunar.
https://www.youtube.com/watch?v=nyXtHeHNldE
Visoka temperatura
Temperatura je unutra bila izuzetno visoka a mikrofonom su trebali da otkriju eventualno pokretanje ploča unutra zemlje. Međutim, umjesto toga začuli su nešto što niko od njih nije mogao da objasni. Iz dubine se čulo vrištanje i zapomaganje ljudi! – Prvo smo mislili da zvuk dolazi od naše opreme, ali kada smo provjerili ostvarile su se naše najgore sumnje. To nije bio vrisak jednog čovjeka, već miliona njih – ispričao je Azakov. On je ispričao da, uprkos tome što je bio komunista, i nije vjerovao u raj iz Biblije, povjerovao da je ovo pakao. – Znamo šta smo vidjeli i čuli. I apsolutno sam siguran da smo bušili do pakija pakla – dodao je geolog. Ova zastrašujuća priča se jako brzo proširila, zahvaljujući medijima, ali je istina mnogo drugačija. SSSR je, zapravo, bušio rupu duboku od 12 kilometara koja se nije nalazila u Sibiru, već na poluotoku Kola, na granici Norveške i Finske. Nakon dostizanja dubine od 12,262 metara 1989. godine, pronađene su neke zanimljive geološke anomalije, ali nisu prijavili nikakve natprirodne susrete. Temperatura su dostigla 180 stepeni Celzijusa, čineći dublje bušenje skupim. Priča o “bunaru iz pakla” prvi put je objavljen 1990. godine u finskom listu Amenusastia, koji su štampali pentekostalni hrišćani iz sela u općini Sikainen u zapadnoj Finskoj. Rič Buler, koji je intervjuisao urednike, utvrdio je da je priča zasnovana prema sjećanju na pismo koje je štampano u listu Etela Soumen. Kada se obratio autoru pisma, Buler je saznao da je ono izvučeno iz priče koja se pojavila u finskom hrišćanskom biltenu Vaeltajat, koji je štampao priču u julu 1989. Urednik tog biltena rekao je da je porijeklo priče bilo iz biltena pod nazivom Jevels of Jeriho, koji je objavljivala grupa mesijanskih Jevreja u Kaliforniji. Tu je Buler prestao da dalje traži porijeklo priče jer je bilo jasno da se radi o pokušajima nekih vjerskih grupa da dokažu postojanje pakla.
Zvučna datoteka
Američki tabloidi su uskoro objavili priču, a zvučne datoteke počele su da se pojavljuju na različitim internet sajtovima. Priča je konačno stigla do američke hrišćanske televizije Triniti broadkasting netvor (TBN), koja je emitovala na mreži, tvrdeći da je to dokaz o bukvalnom postojanju pakla. Na kraju je otkriveno da čak ni zvuci koji su se vrtjeli internetom nisu pravi, već da su miks različitih efekata od kojih su neki identifikovani kao zvuci iz filma “Baron Blood” iz 1972. godine..
