Obzirom da živimo na izuzetno seizmički aktivnom području, gdje se podrhtavanje tla dogodi oko hiljadu puta na godinu, pokušali smo doznati da li nam u skorijoj budućnosti prijete razorni potresi, ali i koliko su građevine u našoj zemlji, kako stare, tako i nove, otporne.
U posljednjih dvadesetak dana, snažni zemljotresi pogađaju zemlje koje su geografski blizu Bosne i Hercegovine.
Tako je Skoplje, glavni grad Republike Makedonije, prošle sedmice zadesio veliki broj snažnih potresa, u kojima je povrijeđeno oko 100 ljudi. Oni stariji koji se još sjećaju katastrofalnog zemljotresa iz 1963. godine, kada je ovdje poginulo više od 1.000 ljudi, strahovali su da se tragedija opet ne ponovi.
Posebno snažan i razarajući bio je zemljotres koji je 24. avgusta pogodio centralnu Italiju, ostavljajući za sobom brojne ljudske žrtve, pustoš i bezbroj srušenih zgrada.
Obzirom da živimo na izuzetno seizmički aktivnom području, gdje se podrhtavanje tla dogodi oko hiljadu puta na godinu, pokušali smo doznati da li nam u skorijoj budućnosti prijete razorni potresi, ali i koliko su građevine u našoj zemlji, kako stare, tako i nove, sigurne, u kojoj mjeri se poštuju građevinski standardi i koliko su isti usklađeni sa gradnjom na trusnim područjima.
Snježana Cvijić – Amulić, načelnik Odjeljenja za opservatorsku seizmologiju u Hidrometeorološkom zavodu RS, tvrdi da je BiH geografski smještena u zoni sučeljavanja dvije velike tektonske ploče -sa jedne strane afričke koja gura evro-azijsku i jednim dijelom se podvlači pod nju. Iz tih razloga zemlje u zoni Mediterana spadaju u zemlje sa visokim seizmičkim hazardom, jer se u toj oblasti javljaju jači zemljotresi sa katastrofalnim posljedicama, kao što je bio i zemljotres u Centralnoj Italiji sa magnitudom 6.2 stepena Rihterove skale.
Banjaluka može očekivati zemljotres jačine onog iz 1969. godine
Obzirom da još uvijek ne postoji dovoljno veliki rentgen aparat kojim bi se snimila zemljina unutrašnjost, osnovne karakteristike seizmičnosti definisane su na osnovu podataka o zemljotresima koji su se dogodili u prošlosti i onih zemljotresa van teritorije BiH, a koji na teritoriji BiH ostvaruju značajne efekte.
Zone sa najvišim seizmičkim hazardom na teritoriji BiH su, prema riječima Cvijić – Amulić, banjalučka zona i zona južne Hercegovine, te se u tim seizmogenim zonama mogu očekivati i najjači zemljotresi, jer su se kroz istoriju upravo tu i dešavali.
“Najjači evidentiran i dokumentovan dogođeni zemljotres na prostoru BiH je zemljotres iz 1969. godine koji se desio 27. oktobra, a koji je pogodio Banjaluku sa magnitudom 6.6 stepeni Rihterove skale i intenzitetom od 9 stepeni po Merkalijevoj skali. Upravo zemljotres takve jačine možemo i očekivati. Nije isključeno da on može biti i jači, a slabiji može biti sigurno. Znači, postoji vjerovatnoća da ako se jednom desio, može se desiti i drugi put. Kada će se desiti, to niko ne zna. Prognoza za zemljotrese ne postoji”, navodi naša sagovornica, ali i naglašava da generalno ne postoji pravilo pojavljivanja potresa u smislu periodičnosti, nego samo u smislu vjerovatnoće pojavljivanja događaja na određenom mjestu.
Iako je riječ o prirodnom procesu, na koji čovjek ne može uticati, projektovanjem i gradnjom bezbjednih objekata u kojima živi i radi, može preživjeti.
“Znači, mi ne možemo uticati na pojavu i snagu zemljotresa, ali možemo da gradimo tako da zemljotres ne poruši sagrađene objekte, jer jedino na taj način štitimo ljudske živote. Zemljotres ne ubija ljude, ubijaju ih seizmički neotporni objekti”, rekla je za Buku Cvijić – Amulić.
A koliko su nam objekti otporni i sigurni, najbolje bi bilo da nikada ne saznamo putem zemljotresa.
Naime, građevinski stručnjaci sa kojima smo razgovarali kažu da veliki broj postojećeg fonda zgrada u našoj zemlji ne zadovoljava neke od osnovnih principa projektovanja i građenja seizmički otpornih objekata. Izostaje kontrola, kako na gradilištu, tako i u toku same gradnje.
Gradnja seizmički otpornih objekata, zna li se za to u BiH?
Naučni saradnik u Institutu za ispitivanje materijala i konstrukcija Republike Srpske mr Anđelko Cumbo, inžinjer građevinarstva za naš portal kaže da su naročito ugrožene zidane zgrade, jer su, pored nedostataka pri građenju, vremenom dodatno oslabile zbog lošeg održavanja i destrukcije materijala. Takve zgrade su najčešće nedovoljno otporne i kriju u sebi potencijalne opasnosti različitog stepena u slučaju budućih zemljotresa.
Posebno je loša situacija kada je riječ o praksi nadziđivanja zgrada, koja je bila aktuelna u Banjoj Luci početkom prošle decenije. Kod ovih nadogradnji, urbanističko tehnički uslovi su najčešće bivali prilagođeni željama investitora, a i projektanti su se takođe „prilagođavali“ tim željama.
“Ovim se obično na postojećem objektu isprojektuje prostor „bez ograničenja“ i bez ojačanja postojeće konstrukcije, po sistemu bez ulaganja u nešto što je investitoru „samo trošak“.Najčešće su se umjesto lakih koristili teški i neodgovarajući materijali, a bilo je slučajeva da je umjesto jedne nadograđeno dvije etaže i sl., po sistemu „kad se već radi da se iskoristi“. Treba pomenuti i slučajeve gdje se kod promjene namjene, obično u prizemlju, vrše radovi na „raščišćavanju“ prostora, koji su veoma opasni, naročito kod starih zidanih objekata”, ističe Cumbo.
Što se pak novih zgrada i objekata tiče, one bi, prema mišljenju našeg sagovornika po pravilu trebali biti kvalitetniji od starih, ali i njihova gradnja je propraćena nizom nedostataka. Pri projektovanju se najčešće u prvi plan stavljaju želje investitora, što u startu dovodi do mnogobrojnih konstruktivnih problema.
Često prizemlje bude ‘očišćeno’ od zidova i stubova, tzv. fleksibilno prizemlje, za razliku od krutih spratova ‘natrpanih’ zidovima, što može da dovede do sloma konstrukcije u nivou prizemlja. Također je zavladala poplava konzolnog isturanja objekata iznad prizemlja i to sa nosećim zidovima i stubovima na tim konzolama, kako bi se dobio veći prostor, što je također veoma problematično kada je u pitanju zemljotres.
“Ovo može biti i posljedica tranzicije društva i nedovoljno uređenih odnosa svih učesnika u izgradnji. Takođe je prisutan nedovoljan osjećaj odgovornosti i nebriga za posljedice budućeg zemljotresa. Kao da je zavladalo mišljenje da se ta prirodna katastrofa nama neće i ne može nikada desiti, a u ovoj poplavi preduzimačkih firmi i odsustvu zakonitosti postalo je važno samo trenutno dobiti i naplatiti posao. Međutim, kolika će biti oštećenja i cijena popravke nakon zemljotresa i ko će da garantuje vlasnicima stanova da će njihova zgrada moći biti upotrebljiva, još je velika nepoznanica”, kaže za Buku Cumbo.
BiH još uvijek bez standarda za gradnju na trusnim područjima
I dr Naida Ademović, dipl. inž. građevinarstva i profesorica na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, također ističe da ima mnogo propusta kako u gradnji novih, a još više kod objekata izgrađenih između 50-tih i 80-tih godina prošlog vijeka, bez primjene bilo kakvih seizmičkih propisa.
U bivšoj Jugoslaviji, prvi privremeni pravilnik za projektiranje u seizmičkim područjima donesen je tek 1964. god. Katastrofalni zemljotresi koji su se desili u Skoplju, (1963), Banja Luci, (1968), te Crnogorskom primorju, (1979), jasno su pokazali nedostatke i greške prilikom projektiranja i izgradnje ovih konstrukcija. Stoga je 1981. godine donesen Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima, koji ima dosta strožije uslove u odnosu na prvi pravilnik.
“Pravilnik o tehničkim normativima za zidane zidove donosi se tek 1991. godine, dakle deset godina nakon donošenja Pravilnika za izgradnju objekata u seizmičkim područjima, no nikada nije stupio na snagu. Shodno tome. zaključak je da je jako veliki broj objekata izgrađen bez primjene bilo kakvih seizmičkih propisa”, kaže za Buku Ademović.
U evropskim zemljama se još od 1975. godine primjenjuju unificirana pravila za projektovanje i gradnju na trusnim područjima, takozvani Evrokodovi. Eurocode 8 i Eurocode 6 su stigli i do BiH, ali još uvijek nisu pravomoćno propisani.
“Veliki broj novosagrađenih objekata je projektovan prema „Eurocode 8“, no bitno je istaći da nije dovoljno samo projektovati konstrukciju odnosno objekat, nego je na adekvatan način izvesti i provesti sve potrebne kontrole tokom izvedbe konstrukcije kao i nakon njenog završetka. Jedan od elemenata koji kod nas u značajnoj mjeri nedostaje je dobar nadzor odnosno kontrola na gradilištu. Također, u nekim slučajevima se ne poštuju ni osnovni principi aseizmičkog projektovanja, usljed čega može doći do oštećenja novih objekata”, ističe za Buku Ademović.
I na kraju možemo zaključiti da bi se po pitanju sigurnosti gradnje u našoj zemlji trebalo mnogo toga poduzeti, a prije svega pooštriti kontrole na svim nivoima, zavesti red kod izgradnje objekata, ali i uvesti evropske standarde. Kako su nam rekli naši sagovornici, trenutno se radi na prevodima Eurocodova koje vrši Institut za standardizaciju Bosne i Hercegovine, a nakon njihovog usvajanja situacija sa gradnjom na trusnim područjima bi trebala biti daleko bolja, naravno, ukoliko se isti budu poštovali.
