Prije koji dan u Podgorici je ranjen bivši načelnik Odjeljenja za organizirani kriminal Crne Gore. Tim povodom, čitam, novinari provociraše i premijera susjedne zemlje, među inim i pitanjem je li taj slučaj dokaz da je mafija jača od crnogorske države. Ne, uzvrati on. I dodade, tko god iz počinjenog ranjavanja izvodi takve zaključke, nedobronamjeran je.
E sad, koliko se gospodinu Đukanoviću u vezi s tim može vjerovati sasvim drugo je pitanje. Jer, njegovi kritičari u Crnoj Gori, ali i dio onih koji detaljnije prate stanje kriminala i kriminalne mreže u regiji, nerijetko tvrde kako je on sam jedan od regionalnih mafijaških bosova. Neovisno, pak, o tome, istina je da je čovjek s vrha državne piramide o tome javno progovorio – a posljedica toga može biti samo rast povjerenja u državu i državne institucije.
Zamislite da tome sličnu situaciju imamo ovdje, u BiH. Da se, primjerice, u javnim istupima, kojima daju do znanja mafijaškoj hobotnici kako su joj u borbi s državom šanse ravne nuli, smjenjuju članovi državnoga predsjedništva, predsjednici i potpredsjednici dvaju entiteta, premijeri i članovi državne i entitetskih vlada, i da ne nabrajam više.
Ponavljam, zamislite – jer, u stvarnosti je takvo što nemoguća misija. Zašto? Zato što je najveći dio njih u gornjem safu kriminalno-mafijaške mreže – i što talasanje u vezi s tim glave stajati može i njih same. I stoga, ne samo da ne talasaju nego o kriminalu, a čitav svijet znade da su kriminal i korupcija ovdje puno rašireniji no u ostatku Europe, niti ne govore.
Nacionalno balahanje
No, kako bi se istina o svemu tomu potisnula, neophodno je pronaći teme koje mogu poslužiti kao dobra zamjena za izluđivanje gladna svijeta. I naravno da ih pronalaze svaki put na istom mjestu – nacionalnom interesu njihova naroda.
Pogledajte, uostalom, s nacionalnim predznakom sve intenzivnije balahanje na prostoru Republike Srpske – koje u podtekstu ima sve arogantnije negiranje državnosti BiH i sve učestaliju promociju RS-a kao države. U tjednu iza nas, naime, moglo se svjedočiti krajnje očitom derogiranju Agencije za statistiku BiH i usvajanju zakona kojim se entitetskom Zavodu za statistiku omogućuje objavljivanje rezultata provedenog popisa stanovništva prema metodologiji koja odgovara političkim moćnicima ovog dijela zemlje. Moglo se, potom, svjedočiti i Dodikovu objavu kako će referendum o Danu RS-a, neovisno o odluci Ustavnog suda BiH, biti održan tjedan dana prije lokalnih izbora – ali i apsolutni konsenzus srpskog političkog establishmenta u vezi s tim.
Pogledajte, potom, nacionalno balahanje s ovu stranu entitetske crte. Pogledajte, primjerice, istrajavanje da se po nacionalnim šavovima podijele školska djeca i tamo gdje im do sada to nije išlo za rukom. Posljednjih dana normalan svijet, recimo, zgraža što se sve čini školarcima Jajca. U gradu, koji je povijesni simbol zajedništva, školsku djecu se uporno hoće podijeliti na one bošnjačke i one hrvatske krvi. A ostala? Trpati će ih, sam Bog zna po kojem kriteriju, ili u jedno ili u drugo stado – a neće li tako, preostalo im je jedino odseliti se.
Ne pomažu, pri tome, ni vapaji te iste djece. Odluci kantonalaca, naime, usprotivi se Vijeće učenika jajačkih srednjih škola. Ali, koga njihovo mišljenje zanima? Jer, rekla bi resorna ministrica, ni ono ne može biti iznad zakona. Kojim je, k’o biva, propisano da se jajačku djecu, i to samo hrvatsku i bošnjačku, trpa u nacionalne torove – što je laž od kakve je zazirao čak i zloglasni Hitlerov ministar za propagandu. A to, da se poslužim Nušićem, gospođi ministarki poručiše i djeca sama – za koje njezino vraćanje u okvire zakona „nije ništa drugo nego vraćanje u torove 90-ih godina, gdje nacionalističke stranke najradije i vide stanovnike ove zemlje kako bi mogle lakše manipulirati našim životima“.
Vratimo se, međutim, temeljnoj ideji. Nacionalni „usrećitelji“ ove zemlje čine sve kako bi pronašli teme koje će siroti svijet odmaknuti od problema stvarnog života. Koji, da se razumijemo, nisu ni u kakvom doticaju s međusobnom ravnopravnošću ili neravnopravnošću Srba, Hrvata i Bošnjaka. A problema, zbog kojih „naciusrećitelje“ grijeh ne bi bio ni u kazamate tjerati, je na tisuće – i svi se prelamaju preko grbača sirote raje.
Evo, primjerice, problem je što je na stotine tisuća umirovljenika s prostora Federacije do prije dan-dva iščekivalo umirovljeničku crkavicu – koja je kod preko 170 tisuća njih na razini 320-330 KM. Ali, jadni umirovljenici ne mogu ni do njih. Ne mogu, iako moraju platiti struju, vodu, valjda nešto i pojesti – a proletjelo je cijelih pola mjeseca. Istina, nakon pola mjeseca im je crkavica podijeljena, i to na način da je Zavod PIO/MIO natjeran u kreditno zaduživanje. A to, opet, znači da će već naredni mjesec problem dodatno eskalirati. No, to bogove baš i ne brine.
Poreznici
Problem je, potom, što su trenutačni dugovi poreskih obveznika na prostoru Federacije preko dvije milijarde maraka – na razini, da bi bilo jasnije, mase od 12-13 mirovina ovog dijela zemlje – i što se oni svakodnevno kumuliraju. Ali, problem je i što su neplatiše mahom iz reda „boraca“ za nacionalu stvar – i što zbog toga nitko ne čini ništa kako bi ih se na izvršenje obveza prema državi prisililo. Potpuno suprotno, pozicija vlasti se koristi kako bi sve ostalo po starom – u prilog čemu, među inim, svjedoči i najnoviji nalog federalnoj Vladi da obustavi sve aktivnosti prinudne naplate poreznih dugovanja. I ne samo to. Pozicija u vlasti se koristi i kako bi se najodanijima, i opet sistemskim blokadama, i dalje punili džepovi. A dokaza i za to je napretek. Pogledajte, uostalom, opstrukcije u usvajanju novog zakona o igrama na sreću i sve će vam biti jasno.
Sve to, dakako, stvara prostor za marifetluke i „sitnih štakora“, činovničića koji svojim marifetlucima u udaru na vlastitu državu sudjeluju i sami. Takvih kriminalno-koruptivnih „tričarija“, naime, imate na svakom koraku. Intenzivnije druženje s ljudima mi je omogućilo da za neke od njih saznam i ovih dana – a tiču se službi Porezne uprave Federacije. I, kako bih bio slikovit, dopustiti ću si luksuz da neke od tih priča i podijelim s javnošću.
Priča prva. Poslovan čovjek se jada da je činovniku porezne uprave, kako bi ga poštedio prijava i kazni, od početka godine uletio 40 tisuća, konvertibilnih markama dakako. Ali, žali mi se, činovnik ne odustaje. Naprotiv, svako malo svrati. Jer treba mu još – ili će mu navaliti zakon pa će tek tada vidjeti što znači nepoštivanje države.
Priča druga. Poreznici, neki od njih dakako, tijekom inspekcijskog nadzora poslovnih subjekata prakticiraju u torbama imati dvije vrste zapisnika. Jedan je napunjen „pronađenim“ nezakonitostima koje proizvode kazne i na desetine tisuća maraka. U drugom, međutim, piše kako firma posluje po zakonu. Ali, da bi se „zakonitost“ i zaradila, podrazumijeva se „poklon“ gospodi inspektorima u iznosu od dvije tisuće na licu mjesta, ono iz ruke u ruku.
Priča treća. Poreznik, po već opisanom scenariju, traži od vlasnika firme 2.000 KM kako mu ne bi stvarao dodatne neugodnosti. Siroti čovjek se pokušava izvući kako uz sebe ima samo 800 maraka, a po ostatak bi morao doma, pet-šest kilometara daleko. No, poreznik se ne dade smesti. Sjeda firmistu u državnu limuzinu i pravac rođeni mu dom – lovu na sunce.
Moje sugovornike provociram kako bi ispričano moglo biti proizvod vlastitih im konstrukcija – i kako bi to mogla biti osveta poreznim službenicima koji svoj posao obavljaju časno i pošteno. Dio njih, kažu mi, i to manji dio, to doista i čini. Ali dio ih, za koje u poslovnom svijetu znaju baš svi – i svi će mi, tvrde moji sugovornici, ponoviti istu priču – s profesionalnom čašću i poštenjem nemaju nikakve veze.
No, ni to nije sve. Za njihov stil, tvrde mi, znaju i pretpostavljeni im. I ne samo znaju, s takvima su i u „poslovnom dealu“ – ono, evo vam nalog za „odabrane“, lovinu dijelimo. K tome, ta vrsta „kolegijalne kooperativnosti“ se ne zaustavlja samo na osnovnim poreznim jedinicama nego po vertikali ide do samog vrha – uz dodatak, dakako, što je razina odgovornosti veća i veći su i apetiti u pljački vlastite države.
Da ne duljim, ono što čuh je za ne povjerovati. I to mojim sugovornicima uporno ponavljam. No, ne posustaju ni oni – oni od kojih priče čuh, a i ostali, s kojima nakon toga razgovarah, a u poslovnom su sektoru preko 20 godina. Pogledajte, kažu mi, samo što ti ljudi imaju i zapitajte se je li takvo bogatstvo moguće steći činovničkom plaćom? I nabrajaju mi pojedinačne slučajeve – da čovjek padne u nesvijest. Vile, jahte, stanovi uzduž i poprijeko, školarine u europskim metropolama – a koliko je gotovine u jastučnicama samo Bog znade.
Dokle tako – i ima li tome kraja? Pošteno govoreći, može dugo – dok god spremnost suprotstavljanja takvom ambijentu ne pokazujemo mi sami. Što se, pak, svijeta tiče, njegova je pozicija i više nego jasna. Ne poštuješ li pravila, vješa te se na stup srama, pa o tome ti sam razmišljaj – guraj kako si gurao i do tada ili čini što činiti moraš kako bi te se poštovalo. To se, uostalom, našoj zemlji događa i ovih dana. Zbog neispunjavanja obveza u vezi sa sprečavanjem pranja novca i financiranja terorističkih aktivnosti, BiH se – zajedno s Afganistanom, Irakom, Sirijom, Iranom i inima – našla na crnoj listi Europske unije.
Može li se takva sramota i izbjeći? Može. Postoji li način? Postoji – da se vlast uzme iz ruku onih koji su te u takvo stanje doveli, jer oni su očevi i porezne mafije ove zemlje, i povjeri onima koji demagogiji o zbijanju nacionalnih redova pretpostavljaju brigu za zemlju i život njezinih građana. I to svih građana, neovisno o tome kakva su im krvna zrnca i kako se Bogu mole. Ali, i brigu za pravnu državu dakako. Jesmo li, međutim, u vlastitim glavama za tu vrstu kopernikanskog obrata i zreli? Ako je po onoj narodnoj, bože kćeri da te beg uzme, al’ cigani oko kuće skaču.
Izvor: dnevni list
