Spasavanje od sigurne smrti 45 srpskih civila 1992. godine iz sela Bučje od strane tadašnje Armije RBiH i to samo tri dana nakon što su mu majka i porodica živi spaljeni u njegovom rodnom selu Gudelj od strane srpskih snaga, je za mnoge ljude na Balkanu i šire jak argumenat da se Amiru Reki dodijeli Nobelova nagrada za mir. S druge strane neki njegovi sunarodnjaci smatraju ga “izdajicom Bošnjaka”, piše “Deutsche Welle”.
Prošle godine je Gradsko vijeće Goražda proglasilo Reku “personom non grata”. Kao razlog za takav potez navodi se “iznošenje neistina, bacanja ljage u medijskim istupima na istinske branitelje ovog prostora, a samim tim i nanošenja nesagledive štete braniteljima Armije RBiH”.
– Amir Reko je medijskim istupima već duži period minimizirao časnu borbu Armije RBiH – stoji između ostaloga u Deklaraciji Gradskog vijeća Goražda.
Ali, da je Amir Reko čovjek koji zaslužuje Nobelovu nagradu za mir smatraju inicijatori njegove nominacije prof.dr.sc. Simo Bozalo, prorektor i profesor na sveučilištu u Bijeljini, prof.mr.sci. Marjan Hajnal iz Tel Aviva, prof. dr. Sabahudin Hadžialić sa sveučilištu u Akurdiju u Indiji i sveučilišta u Rimu, prof.dr. Bojan Pajtić s Pravnog fakulteta u Novom Sadu kao i grupa profesora sa sveučilišta diljem Srbije.
Tragedija, ali ne i osveta
O Amiru Reki i ludilu rata u BiH, kada je teško bilo biti čovjekom, Deutsche Welle je prvi pisao. Tada je on rekao: “U jednom životu kao da sam proživo tri, a zadesilo me ono što nikada nikome ne bih poželio”.
Rekina majka, kao i još nekoliko članova obitelji je sa drugim seljanima sela Gudel zatvorena u kuću i spaljena od strane srpskih snaga. Samo nekoliko dana nakon te tragedije njemu, kao tadašnjem zapovjedniku 43. Drinske udarne brigade Armije RBiH, stiže zapovijed da se selo Bučje, nastanjeno većinski srpskim stanovništvom, “očisti”. Za čovjeka kojeg je razdirala osobna tragedija i bol za ubijenom majkom i obitelji, to bi bila prilika za osvetu. Ali, ne i za Reku.
– Na to nikako nisam mogao pristati. Čak mi je bilo prigovarano da ne želim uraditi ono što je “potpuno normalno”, da sam slabić, izdajnik, a čak je poslana i druga jedinica da to učini i to sam morao spriječiti. Iako su neki od njih bili dobro naoružani, morao sam te ljude spasiti jer to nije bio način…zločin se nije smio dogoditi – prisjetio se on.
I zločin se nije dogodio, a on je nadljudskim naporima dogovorio mirnu predaju naoružanja i mještana koji su tako, zahvaljujući njemu, ostali živi. To je, čini se, odredilo i njegov, kao i život žitelja sela Bučje.
Kad pametni zašutješe…
U ovom činu mnogi vide nadu jer on pokazuje da se i u najtragičnijim i najtežim trenutcima, kada je čovječnost na ispitu, može biti čovjek. U vrijeme kad BiH potresa jedna od najvećih političkih kriza o tom nadahnuću su za DW su govorili intelektualci sa sve četiri strane svijeta, koji smatraju da je Amir Reko dostojan Nobelove nagrade za mir.
Prof. Simo Bozalo, koji je najprije citirao rečenicu bosanskohercegovačkog Nobelovca Ive Andrića: “Kada pametni zašutješe, budale progovoriše, a fukare u krv i pljačku ogreznuše” za DW kaže:
– U prijedlogu sam opisao čin Amira Reke i zašto me je opredijelio da ga predložim za Nobelovu nagradu za mir. Gospodin Reko je kao rijetko tko pokazao prisebnost, čojstvo i humanost u ratnom vihoru, kada se gubio razum a rasuđivanje bilo pomućeno. Amir Reko je, unatoč svojoj osobnoj tragediji i tragediji naroda kojem je pripadao, napravio herojski, ljudski čin i veliki podvig, te spasio nedužno srpsko stanovništvo, izlažući sebe smrtnoj opasnosti jer je stao u njihovu obranu. Malo je bilo takvih ljudskih, herojskih pothvata u minulom tragičnom sukobu naroda u BiH – rekao je Bozalo.
No, to i nije kraj za njegove argumente. Prof. Bozalo ističe da se i od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Reko zalaže za povjerenje i razumijevanje među narodima u BiH.
Prof. Simo Bozalo, koji je najprije citirao rečenicu bosanskohercegovačkog Nobelovca Ive Andrića: ‘Kada pametni zašutješe, budale progovoriše, a fukare u krv i pljačku ogreznuše’ za DW kaže: “U prijedlogu sam opisao čin Amira Reke i zašto me je opredijelio da ga predložim za Nobelovu nagradu za mir. Gospodin Reko je kao rijetko tko pokazao prisebnost, čojstvo i humanost u ratnom vihoru, kada se gubio razum a rasuđivanje bilo pomućeno. Amir Reko je, unatoč svojoj osobnoj tragediji i tragediji naroda kojem je pripadao, napravio herojski, ljudski čin i veliki podvig, te spasio nedužno srpsko stanovništvo, izlažući sebe smrtnoj opasnosti jer je stao u njihovu obranu. Malo je bilo takvih ljudskih, herojskih pothvata u minulom tragičnom sukobu naroda u BiH”.
No, to i nije kraj za njegove argumente. Prof. Bozalo ističe da se i od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma Reko zalaže za povjerenje i razumijevanje među narodima u BiH. “Nepokolobljivi je borac i uspješno radi na svojoj zamisli i bori se za mir u BiH, ali u svome djelovanju ima strahovito velike otpore od vladajućih nacionalističkih stranaka i pojedinaca, jer je u BiH još uvijek aktualna zapaljiva retorika pomoću koje ostaju na vlasti aktualne vladajuće stranke. U prilogu tome ide i to da je SO Goražde, sramno i skandalozno proglasila, gosp. Amira Reku, presonom non grata u Goraždu”, govori prof. Bozalo o Amiru Reki.
„Reko treba svugdje biti počasni građanin“
Profesor Marjan Hajnal iz Tel Aviva, kaže da se nekoliko puta susreo s Rekom tijekom njegovog boravka u BiH. “U razgovoru s njim mogao sam se uvjeriti da se radi o čovjeku izvanserijskog formata po pitanju karakternosti, plemenitosti i izvorne bosanske duševnosti. Iz njega zrače dobrota, čast i čestitost, hrabrost i odlučnost. Za ispoljenu humanost i poštovanje Ženevske konvencije o pravu ratnih zarobljenika, kad je u iznimno složenim uslovima i najosjetljivijem trenutku sačuvao razum, pružio je fantastičan primjer pravog ‘čojstva i junaštva’. Prema mom dubokom uvjerenju i intuitivnom osjećanju, Amir Reko je zaslužio da bude nominiran za Nobelovu nagradu za mir”, kazao je za DW prof. Hajnal.
No i on ne propušta podsjetiti na, kako je kazao, nacionalističku hajku koju vode pojedine skupine u BiH. “Reko je izdržao rat, preživio dostojanstveno gubitak najmilijih članova obitelji. Zasigurno nije zaslužio da se protiv njega povede hajka s namjerom da se ušutka jer posjeduje dokaze o počiniteljima ratnih zločina. On treba svugdje biti počasni građanin, a ne ‘persona non grata'”, zaključuje Hajnal za DW.
„Neželjena istina koja ne boli, već liječi“
“Amir Reko uspostavlja mir i poštovanje među ljudima. Govori o dobru, a protiv zla, metodološki raščlanjujući značenje dobra i zla u vremenu fašističkog šovinizma koje trenutno egzistira na Balkanu. On je lučonoša iskonskog vjerovanja da se dobro, dobrim vraća”, argumenti su profesora Sabahudina Hadžialića na pitanje zašto Reku nominirati za Nobela.
Ovaj profesor kaže da je Reko “kao primjer neželjene istine koja ne boli već liječi”, imao priliku za osvetu nad drugim i drukčijim, ali je nije izvršio zbog vlastite čovječnosti.
“Nažalost, još uvijek je malo ljudi kao Amir, ali i lavina je na početku pahuljom bila. U vremenu koje živimo on će prije dobiti Nobelovu nagradu za mir nego ulicu s vlastitim imenom u Goraždu, jer su tu na vlasti prosjaci uma. Snaga osobnosti Amira Reke nije samo u njemu, već u broju ljudi koji ga podržavaju istinom. A Nobelova nagrada? Došla ili ne, sama nominacija govori dovoljno o i mojoj želji da ostane trag ljudskosti u svijetu omeđen Amirom Rekom”, ističe prof. Sabahudin Hadžialić.
„Veličaju se oni koji su oduzimali živote, a ne oni koji su ih spasavali“
Vrlo zanimljivo pojašnjenje dao je i novosadski profesor Bojan Pajtić u kontekstu veličanja osoba osuđenih za ratne zločine.
“Amir Reko je čovjek, čiji lik nećete naći ni na jednom muralu, čije ime nikada neće osvanuti na transparentu neke navijačke grupe, osoba koju nijedna ekstremistička organizacija širom Zapadnog Balkana neće nazvati herojem. A Amir Reko je upravo to. I u trenutku najsnažnijeg duševnog bola, jasno je razlikovao dobre od loših ljudi, nijednog trenutka ne identificirajući ubojice s nevinim sugrađanima druge nacionalnosti”, kaže prof. Pajtić za DW.
On se osvrnuo i na sveprisutni, poslijeratni fenomen u BiH i zemljama Zapadnog Balkana, kazavši kako se i četvrt stoljeća nakon rata veličaju oni koji su živote oduzimali, a ne oni koji su ih spasavali. “Mlađe generacije bivaju odgajane na mitovima o bezgrešnosti “svojih” i zločinačkoj prirodi “onih drugih”. Ukoliko dozvolimo da onima koji dolaze nakon nas ostavimo mržnju kao naslijeđe, u civilizacijskom smislu smo podbacili, a u povijesnom smislu iza sebe ostavili kontekst u kome se krvavi ratovi mogu ponoviti. Odluka općinskih vlasti u Goraždu da se Reko okarakterizira kao ‘persona non grata’ upućuje nam jasnu poruku da političari ni danas, ne žele dozvoliti da ratne rane zacjeljuju”, njegovo je ozbiljno upozorenje.
Upravo zato bi, kako zaključuje, nominiranje Amira Reke za Nobelovu nagradu za mir, značilo stvaranje uvjeta da se, makar na kratko, u javnosti napravi jasna distinkcija između heroja i zločinaca. “Činom predlaganja Amira Reka za ovo prestižno priznanje odajem počast njegovoj majci Azizi i desetinama tisuća nevinih Bošnjaka, Srba i Hrvata stradalih u ratu na teritoriji BIH devedesetih godina prošlog stoljeća”, riječi su profesora Pajitća.
Četiri profesora i četiri kuta zašto bi upravo Amir Reko trebao biti nobelovac. No, što na to kaže sam Reko, čovjek o kojem se govori u cijelom prilogu? “Za mene je ta nominacija velika stvar, ali je to i nominacija svim ljudima koji su u najtežim vremenima činili dobra djela i koji ih i danas čine”, kaže Reko za DW i ističe kako to može biti i jedan impuls zbližavanja u BiH i zemljama regije što je “neophodno potrebno, a sada najviše”.
