Njemu … ovo iznad nas je nebo. 🙂
Ne volim noći u kojima se pojavljuje pun mjesec. Sanjam ružne snove ili ne mogu nikako da zaspim, pa onda čitam do besvijesti ili se meškoljim u postelji koja mi stvara nemir. Ustajem i odlazim u kupatilo kako bih se pljusnula ledenom vodom. Izađem na balkon da me povjetarac pokuša umiriti. Osjećam mučninu. “Od hrane ti je to, sine.”, rekli bi. Aha, jest đavola!
Ponekad te život baci na neku stranu za koju misliš da je ispravna. Uhvatiš se nje kao pijan plota. Bivaš ubijeđen da je putanja tvog života već određena. I onda – paf! Veliki paf! Spoznaš da to nisu ti ljudi, da to nije to okruženje kom’ pripadaš. Spoznaš da to nisi ti. Prosto, priznaš krivicu, izvineš se, kažeš kako su svi upravu i odeš u nekom svom smjeru neraspravljajući se.
Nema potrebe da se drugim ljudima pravdam za ono što radim. Ljudi sebi uzimaju previše za pravo. Zapitkuju. Gurnuli bi nos i u tvoju guzicu kada bi svukao gaće, ne bi li tamo šta našli. Ma gonite se u tri lijepe… “Sram da te bude!” Ta rečenica zna poljuljati emocionalnu stabilnost. Ama za šta? Zato što sam ili ste uradili nešto što ste htjeli u tom trenutku i što vas je činilo najsretnijom osobom na čitavoj planeti. Ono ste što VI mislite da jeste, a ne ono što drugi misle.
Ukoliko budem ugađala drugima i trudila se da ispunim njihova očekivanja, ja sam onda donja – živi nok daun. Ako budem živjela onako kako ja želim, ljudi će me osuđivati. Većina ljudi ne umije biti spontana i ne umije da se opusti i uzme sve od života, pa osuđuju one koji to rade. Ljubi! Voli! Drži čvrsto za ruku!Budi se kraj onog pored koga se osjećaš mirno. Budi s onim s kojim se smiješ do besvijesti. Vozi se s njim. S njim s kojim prolaziš kroz crveno i ulaziš u suprotne trake i onda se hvatate za glavu i smijete. Smijete se jer ste ostali živi. Smijete se životu.
Ostani s njim jer si mu upoznala oči dovoljno dobro da vidiš kolike količine sreće i tuge se kriju u njima. Ako ga umiješ nasmijati, budi tu.
Umijem ga nasmijati.
