Posjetom Aleji mladosti na Slanoj Banji građani Tuzle jutros su se prisjetili smrtno stradalih u stravičnom masakru počinjenom na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. godine.
Suze su jutros kvasile 71 spomenik, a roditelji smrtno stradalih kroz jecaje ističu da je iz godine u godinu sve teže, a život bez njihovih miljenika više nema smisao.
Lejla Bučuk imala je nepunih 17 godina, završavala je treći razred Srednje medicinske škole u Tuzli, a smrtno je stradala u masakru na Kapiji, skupa s najboljom drugaricom Sanjom.
“Tuga i bol su konstantno prisutni sve ove 24 godine kod roditelja čija su djeca ubijena. Ta bol i tuga se posebno pojačavaju, jer znamo da su svi oni koji su učestvovali u granatiranju Kapije i ubijanju naše mladosti i dalje na slobodi. Nije to samo Novak Đukić koji je osuđen, a otišao je u Srbiju zahvaljujući Sudu BiH”, priča danas tegobnim glasom Lejlin otac Hilmo Bučuk.
Krvavog 25. maja 1995. tačno u 20:55 sati granata ispaljena sa srpskih položaja sa planine Ozren na glavnom okupljalištu u centru Tuzle usmrtila je 71 osobu, a ranila njih skoro 200. Među smrtno stradalima je i tada 16-godišnji Adnan Beganović.
“Srce me stalno boli za mojim djetetom od kojeg su mi ostale samo stare slike. Sada ga zamišljam kakav je nekada bio, a onda kako bi izgledao danas s 38 godina. Sve ovo je izuzetno bolno za nas, bez naše djece život više nema smisao”, istakla je kroz suze Zekija Beganović-Mahmutović dok pokazuje mezar svoga sina Adnana.
Najmlađa žrtva je Sandro Kalesić kojeg je geler pogodio u srce dok je sjedio s roditeljima u jednom kafiću. U vrijeme masakra na Kapiji imao je samo dvije i po godine.
Stalne rekonstrukcije događaja na Kapiji i negiranje svega onoga što se desilo, posebno iz Srbije dodatno produbljuju rane porodica stradalih.
“Nama izuzetno teško padaju konstantne izjave iz Republike Srpske i Srbije da se to nije desilo na Kapiji. Kao ljudi se pitamo dokad će to sve biti i u kojem pravcu će ići. Da li je cilj da se mi roditelji totalno uništimo, zaista ne znamo”, istakao je Bučuk.
