Kao da nam nije dosta problema, afera i skandala, dobismo novi: najava mise za blajburške žrtve u sarajevskoj kategrali za 16. maj uzburkala je i dodatno podijelila ovu zemlju na one koji su za i protiv, postajući test razlika između antifašista i profašista (neofašista), jer prvi ukazuju na pristup Katoličke crkve samo „biranim“ žrtvama „komunističkog režima“, a ne i fašističkog mraka, kakva je bila ustaška NDH, a drugi bezočno podmeću i stav prema ustašama „prevode“ na odnos prema Hrvatima
UZ TO ŠTO SU SE
za samo nekoliko dana od najave mise za blajburške žrtve, planirane u Sarajevskoj katedrali za 16. maj, oglasili i oni kojima bi mnogo pametnije i mudrije bilo da su se „pokrili ušima“ i ostali blaženo nijemi u svojoj iščašenosti, u čitavoj ovoj moralno-političko-vjerskoj frtutmi vidim i dobru stranu: najzad je na površinu izbilo ono što se dosad samo osnovano pretpostavljalo – da je fašizacija našeg javnog prostora odavno stekla pravo građanstva i da joj je treba samo mali povod, pa da se ispolji u punoj „raskoši“. Loše je, međutim, to što je riječ o odveć ozbiljnoj, tragičnoj i vrlo poučnoj temi, a najlošije to što će, umjesto poukama, uroditi dubljim podjelama, razlikama i suprotnostima.
Doslovno sve reakcije na najavu famozne mise, već od starta su svrstane u dva tabora: one koji to nazivaju uvredljvim i ponižajućim za žrtve (i ustaškog) fašizma i ne one koji „majstorski“ zamjenjuju teze, dakle bezočno podmeću, pa reakcije protiv nazivaju željom za povratkom jednoumlju (?!), miješanjem u slobode vjerskih zajednica i politizacijom vjere. Samo neko s ozbiljnim mentalnim poremećajem u svemu ovome može ostati neutralan ili reći da ga se to ne tiče.
JER, SVIH NAS
u ovoj nesretnoj zemlji se tiče još nezavršena priča o fašizmu i antifašizmu. Svih nas se, jednostavno, mora ticati to da se nacionalizam, legalizovan u našem nakaradnom političkom sistemu i u strankama na vlasti, i ovom prilikom želi okoristiti za podmetanje, bezočno laganje i perverzne obmane. Blajburg je tu, naravno, samo povod. Jer, Blajburg nije do kraja raspetljan, a pitanje je kada će biti. Ali, Blajburg je zato dobrodošao alat za podvale, obmane, bolesno prekrajanje istorije i otvaranje odavno omiljenog prostora za sramni neofašistički egzibicionizam.
Uz pomoć crkvenih krugova i naoko pastoralnih aktivnosti, koje nisu vakcinisane protiv politike i političkog mešetarenja, i ovog puta se manifestuje stari običaj: to da se, po tradiciji, odaje počast žrtvama Blajbuga, ali ne i žrtvama fašizma; to da se za blajburške stradalnike kažu da su Hrvati i katolici, a ne i ustaše, fašisti, njihovi pomagači i simpatizeri; to da Crkva izjednačava sve žrtve, a dobro zna da nije i ne može biti isto žrtva Jasenovca i Blajburga; to da kler sarađuje sa otvorenim baštinikom ustašluka Počasnim blajburškim vodom, a ipak kaže da to nije politika i politiziranje; to da nikad nije održana misa za žrtve ustaškog fašističkog poretka, ni za jasenovačke, ni za druge (ni za 10.000 Sarajlija, uključujući i onih 750 ubijenih samo u martu 1945. godine, kada je Pavelić u Sarajevo poslao zločinca Maksa Luburića da „ureduje“); to da…
NAJMANJE ŠTO BI SE
u reakcijama obojenim razumom, moralo imati na umu, jeste to da 75. godišnjica kraja Drugog svjetskog rata i Blajburga, nikako nije smjelo da se tako ciljano i sračunato veže za Sarajevo. Odluka biskupskih konferencija Hrvatske i BiH, donesena je 2. marta, kada se još nije znalo za pandemiju i za to da se na Blajburškom polju neće moći održati redovno okupljanje. Zar su to, onda, slučajno biskupi dvije države odlučili ovako „počastiti“ Sarajevo? Zašto nisu izabrali Zagreb? I ima li to veze sa trenutnim hvatskim predsjedavanjem Vijećem Evrope, pa bi bilo „nazgodno“ jedno ovakvo misno spominjanje ustaša i NDH-države?
Takva i slična pitanja se nameću svakom ko ozbiljno i brižno razmišlja o ovoj temi. Kad se to razmišljanje dovede u okrilje brojnih, nimalo zanemarljivih (a masovnih) rekacija – političkih, državničkih, stranačkih, udruženja građana, običnih ljudi – onda se, bez ambicije za arbitriranjem, mora reći da nam ova demonstracija politiziranja crkve i reafirmacije fašizma, zaista nije trebala. Kao što nam nije trebalo ni mnogo drugih afera, skandala i pasjaluka, kojima su obilježene bar dvije i po minule decenije u ovoj zemji.
Iako su one redovno imale i korisne plodove: pokazale su kakvi smo ljudi, koliko među nama ima ljudskih „fabričkih grešaka“, ali i bolesnika i onih koji, neizlječivo opijeni nacionalizmom kao pogonskim gorivom (neo)fašizma, nisu svjesni da nose ime i prezime, koje je, umjesto samo oznake identiteta, mnogo više precizna i nesumnjiva dijagnoza.
Piše: Zlatko Dukić
