PIŠE: Biljana Skoković-Tomić
Zaposleni Rudnika Kreke napokon mogu da odahnu. Od 21. jula do kraja avgusta moći će da ovjere svoje zdravstvene legitimacije kako bi se mogli liječiti. Ko nije mogao da čeka morao je „zalediti svoje zdravstveno stanje“ ili platiti. Koje ironije; privredni gigant koji je izgradio pola bivše Juge, gigant bez kojeg se nije mogla zamisliti privredna karta i Bosne i bivše nam države danas je na izdisaju. I nije jedini. Sve upućuje da ni u ovoj, kao nizu drugih oblasti nema niti reda ni sistema. Željeli smo kapitalizam sa „ljudskim likom“ i demokratiju, a dobili smo neslobode i strah!
Šta mislite kako se danas osjećaju svu oni prosvjetni radnici u TK, blizu tristo, koji čekaju da im Ministarstvo obrazovanja raspiše konkurs da bi znali da li će imati posao u narednoj školskoj godini? I to ako prođu. Rade od septembra do juna i onda svake godine čekaju taj *ebeni konkurs da bi im se potvrdio novi radni angažman. I to sve pod firmom lažnog tzv. „tehnološkog viška” kao da čovjek može biti višak. Eto može kod nas sve. I onda budeš sretan ako imaš bilo kakav angažman u školama. Nije važno ako normu namiruješ u više škola istovremeno, tako da ti ona „crkavica” od plate poprilično ode na autobuske karte… Đaci su opet druga priča. Neki od njih mogu se smatrati sretnicima ukoliko im isti nastavnik predaje makar dvije godine zaredom.
Nažalost ovo je stvarnost u kojoj živimo. U strahu da li ćemo dobiti posao, da li će nam ovjeriti zdravstvenu knjižicu, strahu od nemanja, od gubitka posla, plate, strah od računa koji nepogrješivo i uredno dolaze od prvog u mjesecu… Strah nas je da li ćemo moći uredno otplaćivati kredite koje smo digli. A morali smo. Mnogi da bi produžili svoj život koji žive na rate i u strahu. Ne interesuju me oni koji ih podižu kako bi kupili kola, proširili svoje kvadrate. Govorim o onima koji jedva „spajaju kraj s krajem”, koji se razboljevaju, a ne znaju kako da se liječe. Jer danas se sve plaća. Esencijalna lista je podvala za naivne. Svi vrijedniji lijekovi nisu tu. Tu je i strah kako školovati djecu. Taj strah u kojem svakodnevno živimo načinilo nas je robovima naših bahatih vlastodržaca i vlasti.
Dok oni lamentiraju o nacionalnim državama, otcjepljenjima i imaginarnim ugroženostima, ne primjećuju da im je sopstveni narod ugrožen od neefikasne države koja nije u stanju pružiti zdravstvenu zaštitu rudaru ili stalno zaposliti nastavnika u školi. I to je samo djelić bh. priče. Oni ne znaju šta je to strah od zvona na vratima da poštar nije donio neku plavu kovertu koja je drugo ime za sud, tužbu, opomenu…
Strah od slobode ovdje je izjadnačen sa strahom od nepoznatog. I našim vladarima to je odličan motiv da nas drže u šaci. Izabrali su ga za svoj marketing. I kako se izbori približavaju oni nam taj strah garniraju po isprobanom receptu: red religije, red represije, red demokratije, red straha, red patriotizma, red nacionalizma! Servirano toplo/hladno svakodnevno i prema potrebi.
Pa ti živi spokojno u ovoj državi.
Da ne bi bilo zabune, u tekstu se govori o svim onima koji su zbog nesposobne vlasti ostali bez posla ili nemaju nikakavu mogućnost doći do njega legalno sve dok rade partijske kuhinje, a institucija konkursa postaje sanak pusti. Ovdje je riječ o onima koji su zbog nesposobne vlasti koja nema viziju razvoja dopustila da se ugase mnoga preduzeća, a radnici ni krivi ni dužni otišli na ulicu u potrazi za svojim pravima. Ovdje je riječ o svima onima koji su jedini izlaz potražili i u napuštanju zemlje „trbuhom za kruhom“. Ovdje je riječ o svima koji vole ovu državu, a nemoćni su bilo što promijeniti u njoj, jer na vlasti su oni koji su sve zakone podredili sebi i svom dobrom životu.
I zato taj strah u obična čovjeka.
