Niko kao Raza. Legenda ženske košarke Razija Mujanović zvanično je primljena u FIBA-inu kuću slavnih. Dostojanstveno kako i dolikuje prvoj dami bh.košarke stala je uz bok sa Tonijem Kukoćom, ali i sa 13 košarkašica iz cijelog svijeta kao i Tuzlakom i najboljim sportistom BiH svih vremena Mirzom Delibašićem. Možda su u ovom trenutku sve riječi suvišne osim onih ČESTITAMO!! Mediji su prenijeli zvaničnu ceremoniju dodjele priznanja.
ALI. Mi ne bismo bili MI sa ovih prostora, kada se za nama, pa i u ovakvim izuzetnim prilikama, ne bi vukla ona prokleta rječca, veznik kakogod – ALI. To ali, odnosi se na činjenicu da NIKO, ama baš niko iz vlasti i zvaničnika nije našao za shodno, osim raje ovih prostora, da čestita našoj Razi. Nisu se sjetili ni u Košarkaškom savezu BiH. Pa koji to hajvani sjede tamo. Elementarna kultura nalaže da čovjek u tom velikom trenutku pokaže empatiju prema drugima. Za njih ostaje samo jedna riječ SRAMOTA!! Možda ce ovi niže rangirani se to sjetiti kada vide da je član Predsjedništva Bakir Izetbegović primio Razu Mujanović i čestitao joj na priznanju. Skeptici kažu to je samo da pokaže Dodiku, kako i mi imamo čime da se hvalimo, kao on srpskim sportašicama koje igraju za reprezentaciju Srbije. To je ipak neka druga tema.
Pošto u raznim našim vladama i organizacijama, očito, sjede nekulturni i neinformisani tipovi nije zgoreg da završe malu školu o istoriji sporta Tuzle i BiH. Jedino ukoliko ne misle da se od njihovog vakta pišu neke nove stranice i da su ono od prije uspješno prebrisali svojom arogantnošću. Ali neće ići. Raza Mujanović rođena je prije pet decenija u jednom selu opštine Čelić, tada Lopara. Karijeru je počela grafiti u ŽKK Jedinstvo Aida Tuzla, s kojim je postala klupski evropski prvak 1989.godine. Tri puta je bila izabrana za najbolju košarkašicu starog kontinenta (1991.1994. i 1995.godine). Ta talentirana dvometrašica na poziciji centra karijeru košarkašice završila je 2009.godine. U „penziju“ je otišla iz KK Ragusa Dubrovnik, prethodno igravši u klubovima Dorna Godelia, Pool Comense i Detroit Shock.
Ako su je mnogi zaboravili u domovini, nisu u svijetu. Ulazak u Kuću slavnih moralna je i svaka druga satisfakcija ovoj sportašici.
Sjećam se kolumnu o Razi, proslavljenoj bh. i košarkašici bivše Jugoslavije napisala sam i prije tri godine. Bilo je to odmah poslije jedne TV emisije u kojoj je naša Raza govorila o mladim talentima i sportu uopšte. Polagano, odmjereno u samo nekoliko rečenica Raza nam je rekla zašto nam sport u državi nikada nije bio na tako niskoj razini. Raza koja nikada sebi nije rekla da je najbolja, iako je bila, kaže da današnje generacije sportista svojim vrhuncem smatraju ako na utakmici daju 20 poena i počnu da lebde. Pri tome zaboravljaju da se svaki rezultat mora i opravdati i potvrditi. I tako godinama. Danas Raza sa žaljenjem govori i o tome kako ljudi u BiH nisu svjesni koliko je sport bitan za jednu državu. Sport je promotor države, ambasador mira, slobode, zajedništva.
Raza koja je proslavila Tuzlu, igrajući u ŽKK Jedinstvo Aida, doživjela je nakon svega da bude zaboravljena od te iste Tuzle. I od vlasti Tuzlanskog kantona. Čak niko ni iz Košarkaškog Saveza BiH nije našao za shodno ni da je pozove a kamoli čestita. Ti isti zaboravili su da je Raza u dresu reprezentacije BiH igrala punih 14 godina. Ni to, ni njen planetarni ugled i nesporno sportsko znanje nije bilo dovoljno da je se sjete.
U prethodnim redovima krije se i odgovor na pitanje zašto se danas kod nas ne vodi računa o sportu? Ili barem ne dovoljno da bi ti mladi ljudi postigli dobre rezultate? U toj istoj emisiji Raza je to ovako objasnila i potvrdila da se u ovih par godina ništa bitno nije promijenilo: Trenutno su u nas pogrešni ljudi na pravom mjestu koji gledaju samo svoje interese i stranke koja ih je tu postavila. Šta drugo zaključiti, nego da je politika ta koja je „zagadila“ i sportske pore našeg života i dozvolila nam da se „divimo“ prosječnosti.
Zahvaljujući Razi nanovo sam se podsjetila kako mi već odavno nemamo onih uzbuđenja na utakmicama, kada adrenalin kola našim venama i čini da se osjećamo ponosni što pripadamo nekom gradu ili državi odakle dolaze sjajni sportisti, koji pune tribine dvorana i stadiona. Kao novinarka sam pratila sportski put proslavljene Raze. Sjećam se i uzbuđenja u redakciji „Fronta slobode“ zbog njenih uspjeha, ali i svih drugih sportista koji su prodefilovali „Frontom“ i bili uvijek rado viđeni gosti. Te slike danas su izblijedile kao i potreba ovog grada, ove Tuzle i ove države i kantona da imaju renomirane sportiste kao što su Raza, rahmetli Kindže, Saračević i mnogi drugi.
Stoga hvala Internacionalnoj košarkaškoj Federaciji (FIBA) što je prepoznala Razine sportske vrijednosti.
Piše: Biljana Skoković-Tomić
