BiHU fokusu

BIH ZEMLJA OTROVA: Zbog ovoga sve veći broj oboljelih od karcinoma










O  piralenu i drugim zagađivačima iz napuštenih industrijskih postrojenja u BiH, njihovim posljedicama po ljudsko zdravlje i životnu sredinu i mjerama koje je potrebno preduzeti na sprečavanju dalje ekološke katastrofe, ekipa portala BUKA razgovarala je sa prof. dr Slobodankom Pavlović, ekologom i dekanicom Nezavisnog univerziteta Banja Luka.

Intervju prenosimo u cjelosti:

BUKA: Možete li nam za početak reći šta je, zapravo, piralen?

PAVLOVIĆ: Poliklorirani bifenili (PVB-i), pa među njima i piralen, su hemijske supstance koje se komercijalno proizvode i prodaju kao čisto ulje ili u ekvivalentnom obliku još od 1930. godine. To su izuzetno stabilna jedinjenja sa odličnom električnom izolacijom i svojstvima prenosa toplote. Ove karakteristike su dovele do njihove široke upotrebe u različitim industrijskim, komercijalnim i domaćim primjenama. PCBi se obično kategorišu za otvorene ili zatvorene aplikacije, odnosno primjene.
Otvorena primjena je korištenje kao tekućine za izmjenu topline, hidraulična ulja, ulja za podmazivanje i kao aditivi u bojama, plastici, otapalima, ljepilima i cementima.
Kod zatvorene aplikacije, upotrebljavaju se kao izolacioni fluid u električnim transformatorima, kondenzatorima, jedinicama za korekciju faktora snage, svjetlosnim balastima, vakumskim pumpama i potopnim pumpama. Zavisno od proizvođača i namjene, imamo različite oznake za piralen. Piralen 3010, 3011, piralen T1, Piralen T2 ali generalno posmatrano, piralen je komercijalni naziv za tip transformatorskog ulja koje je dugo korišteno u industriji širom svijeta.

BUKA: Koliko je piralen štetan za ljude i životnu sredinu?

PAVLOVIĆ: PCB-i predstavljaju opasnost za okolinu zbog njihove toksičnosti, postojanosti i sklonosti bioakumulaciji, tj. da se nakupljaju u tijelima životinja, posebno na vrhu prehrambenog lanca, pa samim tim i u našim tijelima. Iako je upotreba PCB-a znatno smanjena od 1970-ih godina, utvrđeno je da oni koji još uvijek postoje u postojećoj opremi ili uskladišteni otpad, predstavljaju stalnu prijetnju za okolinu. Zbog svoje dugovječnosti, PCB-i su još uvijek u upotrebi, iako je njihova proizvodnja drastično opala od šezdesetih godina, kada je identifikovan niz problema. Otkrivanjem toksičnosti i kancerogenosti za PCB-e i klasifikacijom kao postojanih organskih zagađivača, njihova proizvodnja je bila zabranjena saveznim zakonom SAD-a još 1978. godine i Stokholmskom konvencijom o postojanim organskim zagađivačima 2001. godine.
Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC) identifikovala je PCB-e kao spoj sa kancerogenim osobinama. Prema američkoj agenciji za zaštitu životne sredine (EPA), PCB-i uzrokuju rak i kod životinja i kod ljudi.

BUKA: Na koji način piralen utiče na zdravlje  ljudi?

PAVLOVIĆ: Ovdje govorimo o bioakumulaciji i direktnoj izloženosti, kao kada je riječ i o živi, olovu i ostalim teškim metalima. To znači da se  opasne materije, kada dospiju u tijelo živih bića, zadržavaju u masnoćama. Sa deponija, ili neadekvatnih skladišta, preko kanalizacije ili procjednih voda stiže u rijeke, odatle ide u mora gdje se nakupljaju prvenstveno u algama kojima se račići, crvi i larve hrane. Tim putem stiže i u plankton kojim se hrane razne vrste riba a onda stiže i kod nas na trpezu. Jedan primjer jesu i jegulje koje su bogate masnoćom i kao takve u Njemačkoj nisu preporučljive za ishranu jer su identifikovane kao životinje koje su pune akumuliranih toksičnih materija iz kategorije PCB-a. A kada govorimo o direktnoj izloženosti unosimo ga u organizam putem kože i disajnih puteva, kada je riječ o isparenjima ili požarima.
Jako je bitno istaći da posljedice izloženosti ovim toksičnim materijama neće biti vidljive odmah, već nakon određenog perioda, obično 2 do 5 godina.

BUKA: Šta se dešava ako ulje iscuri u zemlju?

PAVLOVIĆ: Uvijek se pitamo zašto se stalno povećava broj oboljelih od karcinoma u našoj zemlji, a ovo je jedan od vodećih razloga. Ne mislim samo na piralen već brojne toksične materije koji se nalaze i u vodi i vazduhu i u zemljištu a koje kroz proces kruženja materije i vode u prirodi na kraju završe i u nama.
Da se razumijemo, nema samo Banja Luka ovaj problem, već i svaka oblast, grad koji je imao razvijenu industriju a koja je u ratnom i postratnom periodu uništena i pretvorena u “groblja”  nekadašnih giganata. Centar za istraživačko novinarstvo, CIN je u junu prošle godine emitovao priču i kratki istraživački film pod nazivom „Zemlja otrova“, gdje su se bavili problemom opasnog otpada iz Hemijske industrije Tuzla, koji nije godinama skladišten i odlagan kako treba. Za mene je bio veoma uznemirujući i poražavajući i sam film, ali i broj ljudi koji su ga pogledali i reagovali na njega. Šta se sve dešava u našoj zemlji i kako se mi postavljamo prema tome. Samo ćutimo i pravimo se nevješti sve dok se ovako neki izolovani slučajevi ne dese. Nije samo ono što je vidljivo opasno. Preporučujem da pogledate taj istraživački dokumentarni film od 12 minuta i mnogo toga će vam biti mnogo jasnije.

 

 

BUKA: Šta se u ovom trenutku može učiniti?

PAVLOVIĆ: Šteta je već učinjena. BiH je ratifikovala Stokholmsku konvenciju, gdje je naša obaveza bila da prestanemo koristiti PCB i da saniramo sve kontaminirane lokacije. Urađen je plan sprovođenja Stokholmske konvencije. Prihvaćen je od strane Vlade RS, Vlade FBiH, Savjeta ministara i u njemu je konstatovano da je Incel potencijalna lokacija zagađena PCB-om, s tim da su ove analize pokazale da nije u pitanju samo PCB nego i cijeli niz drugih teških metala. Prvo se mora utvrditi kakvo je stanje na cijelom prostoru Poslovne zone, a isto tako je neophodno uraditi analizu poljoprivrednog zemljišta koje se nalazi oko Poslovne zone i tek onda napraviti plan i strategiju za uklanjanje zagađenog zemljišta.

BUKA: Na koji način se piralen uništava?

PAVLOVIĆ: Piralen je prirodno neuništiv i hemijski i fizički nerazloživ. Uništava se jedino vještački pri žarenju u specijalnim pećima na temperaturama iznad 1.700 stepeni, ali tada kao nus proizvod do konačnog uništenja se oslobađa fozgen i difozgen koji spadaju u grupu najstrašnijih bojnih otrova. Što implicira da postrojenja koja imaju dozvole za spaljivanje ove vrste otpada moraju imati moderne tehnologije sa filterima koji će spriječiti ispuštanje otrova koji nastaju spaljivanjem, dalje u atmosferu. Takva jedna spalionica, nama najbliža je u Austriji.

BUKA: U posljednje vrijeme, ekološki incidenti u BiH su sve češći, šta poručujete?

PAVLOVIĆ: Naše društvo odavno se suočava sa opasnim otpadom i njegovim neadekvatni upravljanjem, a koje predstavlja stalnu opasnost za zdravlje ljudi i životnu sredinu. Prvo smo imali „epizodu“ sa medicinskim otpadom na području Jasenovi potoci, i koliko ja znam nakon „bombardovanja“ medija o ovom problemu sada se niko ne pita šta je sa tim jer imamo aktuelniji problem sa piralenom. Je li se tamo uzimalo zemljište na analizu, ako nije zašto nije, ako jeste, gdje su rezultati? U farmaceutskom otpadu zna biti i citotoksičnog i jako toksičnog, koji je opasan koliko i piralen. Je li Banja Luka preča od Mrkonjića ili je samo inspekciji bliže? Apelujem na naše vlasti da se donesu hinte procedure za reagovanje u ovakvim situacijama, bile one vezane za medicinski otpad, piralen ili pucanje mreže u Bočcu. Ne možemo dozoliti da administracija i razni tenderi usporavaju rješavanje ovih hitnih problema kada već znamo kako ih trebamo riješiti.

Izvor: BUKA



Možda će Vas zanimati i:

Back to top button