Međunarodna galerija portreta u Tuzli, jedna od dvije u Evropi (druga je u Londonu), odnedavno je spojena u Centar za kulturu. Otvorena 1964, sa više od 53 godine postojanja, MGP je jedina ustanova u BiH kojoj je RBiH kupila i donirala preko 4000 portreta, te je jedina kulturna ustanova u gradu Tuzla uvrštena na listu kao institucija od posebnog značaja u FBiH, da bi poslije bila skinuta sa iste.
Odluka da se MGP spoji u Centar za kulturu izazvala je veliku zaprepaštenost i uznemirenje među kulturno-umjetničkim stvaraocima i javnim radnicima Grada i cjelokupnoj kulturnoj javnosti Tuzle, koji su od 1964. godine (53 godine) bili jako ponosni na to da je u Bosni i Hercegovini i njihovom gradu bila jedna takva evropska ustanova, koja je bila poznata u cijelom svijetu, a posebno na zapadnom Balkanu, i kao takva postala simbol kulturološkog identiteta ovog grada, tako da niko u Gradu tako nešto nije ni naslućivao.
Tim povodom, razgovarali smo sa Selimom Bešlagićem, bivšim načelnikom Tuzle i jednim od potpisnika peticije o vraćanju imena Međunarodne galerije portreta.
Gospodine Bešlagić, kako je došlo do ovog stanja?
“Prije 2-3 godine, Mevludin Ekmečić akademski slikar i jedan od suosnivača Galerije dao je prijedlog UO Galerije da Galeriju Ismeta Mujezinovića koja je u Klosterskoj ulici pretvori u Galeriju i Atelje Ismeta Mujezinovića u kojem bi sve slike iz Galerije portreta bile instalirane u tu galeriju koja bi imala negdje površinu od oko 300-400 kvadrata. Sem kustora, imala bi uslove i za određene radionice, repariranje, bavljenje fotografijom, slikarstvom itd., i jednostavno bila otvorena 24 sata jer je u samom centru grada. Nakon dugog vremena nakon što UO nije razmotrio taj Zahtjev, Ekmečić je sazvao konferenciju za štampu, da bi UO Galerije to vidjevši momentalno donio Odluku da se ideja ne prihvata jer je Atelje Ismeta Mujezinovića predložen kao zgrada koja je od kulturnog značaja, što je bio apsurd, jer je ta zgrada izgrađena 1975. godine i ta zgrada osim što je u njoj živio Mujezinović apsolutno nema nikakvu arhitektonsku vrijednost.” – rekao je Bešlagić, te dodao da su obrazloženja bila da se ne smije dirati iako je Atelje bio devastiran.
Kroz medije su krenule razne insinuacije da je ovo bila Vaša ideja od starta, iako je ideja gospodina Ekmečića, jednog od najkompetentnijih ljudi za ovo pitanje. Šta se poslije dešavalo?
“U toku ove godine, neko je napravio elaborat o objedinjavanju kulturnih institucija u kulturni centar u kojem među ostalim stoji da bi se na taj način smanjio broj radnika. Kao što znate, direktor Galerije nakon Ekmečića bio je Ćazim Sarajlić koji je vodio računa o Galeriji, pravio izložbe, izdavao knjige, na kraju krajeva bio je esteta, te branše. Poslije njega, je došao direktor koji je muzičar, pripada kulturnom miljeu, ali što se tiče likovne umjetnosti, mislim da je apsolutno inkompetentan. Sa druge strane u toj galeriji niste imali kustosa. Tako da, u Galeriji sem direktora, domara i još jednog radnika nemate nikoga i taj elaborat je upravo išao na to da se ukinu mjesta direktora jer bi se na taj način uštedjeli novci, što je sa aspekta Galerije i njenog značaja apsolutno nebitno.”
Ono što se kroz elaborat saznalo jeste da se Galerija sa Domom mladih želi staviti pod “istu kapu” u Centar za kulturu, zajedno sa Domovima kulture u Gornjoj Tuzli, Lipnici i na Husinu. Ta Odluka donesena je na Gradskom vijeću, popraćena je bez ijednog glasa protiv. Još poražavajuća činjenica je da je Odluka donesena bez da se konsultovalo sa ljudima iz te branše.
Na svu situaciju dodatni revolt izazvala je i smrt Ćazima Sarajlića, bivšeg direktora Galerije, koja nije za shodno našla niti da održi komemoraciju, da se oprosti od njega.
“Grupa građana uz punu podršku Galerije Mandžić organizovala je izložbu Ćazima Sarajlića. Mislim da niti na jednoj izložbi nije bilo toliko osoba, te smo izrazili želju da damo podršku Otvorenom pismu kojeg je Ekmečić napisao. Željeli smo da podrška tom pismu bude i zahtjev Gradskom vijeću da još jedom razmotri situaciju. Bojim se, ukoliko se u Tuzli zadrži ovakvo stanje da se polako uništava rodni list grada. Tako Radio Tuzla više nije Radio Tuzla. Ako je rodni list Tuzle bilo Narodno pozorište i Biblioteka, ako nije bilo dovoljno para da se to održi, onda se trebalo boriti da se dobiju sredstva, a ne da biste zbog to malo para vlasništvo ili pravo odlučivanja prepustili višoj instanci Kantonu, a čitavo vrijeme se borite za ukidanje kantona. Anomalija koja nema logike.” – istakao je Bešlagić, te dodao da se boji da lagano tonemo u sve veći populizam, te da dobijamo institucije koje imaju značnje “kao prije mene nije bilo ništa, evo sad smo dobili Centar za kulturu.”
Ukoliko smatrate da je vrijeme da se zaustavi uništavanje kulture, te da vratimo Tuzlu kao najvažniji simbol građanskog duha i borbe protiv kulturocida, peticiju možete potpisati na OVOM LINKU.
