Prošla postizborna sedmica u Crnoj Gori je protekla u znaku „smirivanja terena“ nakon pobjede udružene opozicije i kraja 30-godišnje vlasti Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, ali i u znaku povampirenja, oličenog u divljačkim neredima i nasrtajima na bošnjačku imovinu u Pljevljima i nekim drugim gradovima, neofašističkih hordi, velikosrpskih bolesnika, poguranih uticajem Srpske pravoslavne crkve i njenom ključnom ulogom u izborima.
NI NAJMANJE NE ČUDE ocjene dobrih poznavalaca tamošnjih političkih i društvenih prilika o tome da su na opštim izborima u Crnoj Gori 30. avgusta pobijedila Srpska pravoslavna crkva i njen „pater familias“ Amfilohije Radović, a da je udružena opoziciona trojka bila samo izvođač radova, koji su urodili tijesnim porazom Đukanovićevog DPS-a, nakon 30 godina vladavine. Jer, to ne samo da je očigledno, već se moglo (moralo?) očekivati, pogotovo nakon prošlogodišnjeg usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je uzdrmao i podijelio crnogorsko društvo i, neki kažu, bio fatalna greška dosadašnje vlasti.
Ono što, međutim, ipak malo čudi, čak govori o površnom i naivnom gledanju na crnogorske postizborne prilike, ogleda se u nekim reakcijama na rezultate izbora. Odveć je jednostavno, iako ne i pogrešno, sve svoditi na slavljenički, manje-više divljački zanos velikosrpskih jurišnika, pročetničkih hordi i klerikalnih potrčkala. Mnogo preciznije i tačnije je zaključiti da je tekuće „smirivanje terena“ tek početak uspostavljanja novih crnogorskih prilika, jer je sigurno da će „podzemnih“ aktivnosti biti i na poraženoj, ali i na strani pobjednika.
TO ŠTO SU U IGRI do juče manje poznate i manje uticajne snage, prije svega vođa opozicije Zdravko Krivokapić (koji je u politiku ušao tek prije pola godine), a pogotovo lider albanske stranke, pokreta URA Dritan Abazović, čija četiri poslanika se već zakićena titulom jezička na vagi u budućoj skupštinskoj većini, dominantna je značajka atmosfere u Crnoj Gori, koja je obilno kontaminirana podjelama, nejedinstvom, neizvjesnopćšću. I, pogotovo, povampirenjem mračnih snaga, koje su najbliže atmosferi mržnje, rasula, zločina i haosa s početka 90-godina prošlog vijeka. A hrane se, inspirišu i opijaju mračnom četničkom tradicijom i nacionalističkom mržnjom kao jedinim opijatom. Najbolje su to osjetili Bošnajci u Pljevljima u višednevnom demonstriranja kleronacionalističkog bijesa, krvožednih prijetnji novom Srebrenicom i porukama „odlazite Turci“.
Bez obzira na to što su lideri pobjedničke koalicije požurili u Pljevlja, da pokažu da osuđuju klerofašistički mrak, neke činjenice su nepobitne i ne nude razloge za optimizam. Prvo, to da su najglasniji i najagilniji u tom demonstriranju mržnje bili mladi ljudi, rođeni potrkaj prošlog i u ovom vijeku. Dakle, oni koji ne pamte nekadašnju državu, a svoje opredjeljenje i mentalni mrak su ponijeli, navjerovatnije, iz kuće. Drugo, tvrdnje pobjednika o tome da iza svega stoji poražena vlast, prilično je neuvjerljiva i teško da „drži vodu“. I, konačno, lider pobjednika Krivokapić slavi pobjedu slobode, a u intervjuju Federalnoj TV kaže da je, nakon 75 godina, Crna Gora dočekala svjetlo slobode, što može značiti i to da je od 1945. bila u mraku i da se vratila tamo gdje je bila i od 1941. do 1945., pod italijanskim fašistima i njemačkim nacistima.
SVE OVO, NARAVNO, NE OPRAVDAVA, već samo objašnjava pozadinu, smisao i ciljeve opasnog bala klerofašista nakon crnogorskih izbora. Teza nekih analitičara o trijumfu Srpske pravoslavne crkve na izborima i o pobjedi njenih instrumenata, oličenih u tri koalicione liste, nije bez osnova. Ništa manje je važna i procjena o tome da više nema smetnji na putu da Crna Gora postaje politički vazal Beograda i Rusije. Što, svakako, podrazumijeva i neizbježne refleksije na našu zemlju i zbivanja u njoj.
To su vrlo jasno njagovijestile reakcije na rezultate crnogorskih izbora, već prošle nedjelje uveče. U dijelovima BiH koji se zovu RS, prije svega u Trebinju i Istočnom Sarajevu, slavila se “srpska pobjeda“ kao rijetko kad. Veliksorpski duh je još jednom uspješno pušten iz boce, pa ne samo da je ignorisao državnu granicu, već pokazao da je višemjesečni posao, obavljan i ispod žita i s paklenim sredstvima, okončan na željeni način: Crna Gora je uzeta iz ruku 30-godišnjih vladara, za koje se tvrdi da su diktatorskim metodama upropastili zemlju, i isporučena u ruke onih što su pohitali da se zakunu u demokratiju i u Evropu. Što se, poput velikog i opasnog plimnog talasa, već odbija o obale Bosne i Hercegovine, prijeteći da pređe granicu i pipke klerofašističke hobotnice – daleko bilo! – nesmetano prilijepi i na nas i naše sutra.
