Prošle sedmice je jedan dječak učinio svoje roditelje jako ponosnim. Njegovo ime je Arslan Dizdarević, živi u Tuzli i uskoro će napuniti 12 godina. Odličan je učenik šestog razreda KŠC “Sveti Franjo”. Prvak je Balkana u karateu, a trenira i nogomet. Njegovo ime znači lav, a on je pokazao da je pravi borac velikog srca. Arslan je dvije godine puštao svoju kosu kako bi je mogao pokloniti djeci oboljeloj od raka.
Njegova majka Lejla Ferhatbegović Dizdarević za Radio Kameleon kaže da je njen sin donio tu odluku nakon posjete Onkološkom odjeljenje u Tuzli.
Prije dvije i po godine smo Arslan i ja otišli na Onkološko odjeljenje, ponijeli novogodišnje ukrase i pomogli da se ukrasi. On je prošao kroz odjeljenje i vidio tu djecu koja su se liječila od opake bolesti i primjetio je da većina nema kosu. Poslije te posjete, Arslan mi je postavio bezbroj pitanja: kad će im i da li će narasti kosa i kako se nose s tim – objašnjava Lejla.
Majka mu je objasnila da će njima kosa narasti, ali da će potrajati. Objasnila mu je da oni imaju perike koje im pomognu da lakše prevaziđu taj period. Arslan je pitao koja se kosa može dati, i nakon što mu je majka rekla da može darovati ko god želi, Arslan je donio odluku.
Ja sam vidio u kakvom su stanju ta djeca i bilo mi je žao. Zato sam odlučio pustiti kosu da im pomognem – tako jednostavno objašnjava Arslan.
Drugari i drugarice iz škole su ga pitali zašto se ne ošiša, a on im je s ponosom objašnjavao razloge svoje odluke.
Nastavnici u školi kažu kako je to divna gesta – dodaje Arslan.
Njegova majka Lejla kaže da je ipak bilo i neugodnih situacija i komentara poput „Kako si čupav!“,“Ružna ti je frizura!“ i slično, ali Arslana ništa nije moglo poljuljati.
Često su ga mijenjali sa djevojčicom i govorili mu u prolazu „Vidi je što je slatka“. Ali on je čvrsto odlučio. Čak je i nas roditelje iznenadio. Misli smo da neće izdržati. Ima 11 i po godina, ali ima i čvrst karakter – priča Lejla za Radio Kameleon.
Arslan je morao pustiti kosu da raste kako bi dosegla dužinu od minimalno 30 cm. Iako mu je za to trebalo dosta vremena, on je istrajao i 26. marta uljepšao život nekom od mališana koji biju najteže životne bitke.
26. mart će ostaviti dubok trag na svima nama. Nijedna petica, nijedna medalja, nijedan rezultat ne može se mjeriti sa onim što je napravio – s ponosom je zaključila Arslanova majka.
