U teškim situacijama, može nam biti potrebna pomoć. I kada je dobijemo, ponekad zaključimo da su nam to dužni.
Postanemo zahtjevni, čak i izbirljivi i ljubomorni.
Postajemo “težak slučaj” za nekoga ko je pokušao da nam pomogne.
Kako i zašto se to dešava? I da li treba pomagati ljudima “do poslednjeg”, uprkos agresije i nezahvalnosti?
Postoji takva anegdota:
Prosjak se nalazio blizu hrama i molio za milostinju. Jedan bogat čovjek je svakodnevno davao prosjaku veliku sumu novca. A onda je darodavac nestao. Prosjak je zabrinuto, čekao. Nekoliko nedelja kasnije, prosjak je ponovo sreo svoga dobrotvora.
– Gdje ste nestali?- pitao je nestrpljivo prosjak.
– Da, bio sam na moru sa ženom, – srećno odgovori sagovornik.
– Na moru, znači …
– Da. Na moru.
– I to na moj račun?!
Kažu da se slična priča dogodila Utesovu. Jednom je Utesov sreo ženu koja sjedi na trotoaru i plače. Kada ju je pjevač pitao šta se dogodilo, žena mu je ispričala tužnu priču o tome kako je otišla na pijacu da kupi proizvode za rođendansku zabavu. Novac je sakupljala nekoliko mjeseci za to. I ukrali su joj tašnu sa novcem. Nema novca, nema hrane, nema sa čime ugostiti goste, nema praznika. Utesov ganut tugom žene dao joj izgubljenu sumu novca. Žena je nastavila da gorko plače.
– Zašto plačete? – pitao je Utesov. – Dao sam vam novac.
– Da, – okrenula je prema njemu svoje uplakano i iskrivljeno od uvrijeđenosti lice i rekla – A tašna?!
Ako se zamislimo na ovoj priči i zapitamo šta se dogodilo sa ženom, onda je odgovor: “Uvijek joj je malo” ili “Ona je pohlepna,” ili “Ona je nezahvalna” – nas nije lako zadovoljiti. Ovdje je važno usredsrediti se na to da žena, nakon što je doživjela ozbiljan gubitak, želi ne samo pomoć, ne samo naknadu za gubitak, već želi postići efekat, kao da se ništa nije dogodilo. Efekat potpunog eliminisanja traumatske okolnosti. Ovo je fantastičan, magičan efekat. Kada svemogući drugi potpuno eliminiše posledice traume. “I ja se osjećam zaštićeno.” Izgleda da je sve dobro. Ima li nešto loše u tom osjećaju?
Želja da budemo apsolutno zaštićeni je svojstvena svakome od nas. Filozof Gilbert Simondon u svojoj knjizi “O životinjama i čovjeku” piše:
“Čovjek nema ništa. Leži bespomoćan, nije u stanju da se pokrene, dok pilići već znaju da nabave sebi hranu, i insekti, koji su se tek pojavili na svijet, znaju gdje da idu da bi poletjeli. Čovjek ništa ne zna… On mora da nauči sve od nule, dugo godina živi na ramenima roditelja, sve dok ne počne samostalno da zarađuje za život i prevazilazi opasnosti koje susreće. Ali zauzvrat mu je dat razum, čovjek je jedino živo biće koje može stati potpuno uspravno i gledati na nebo.”
Možete dodati – i moliti se Bogu.
Da osvijesti svoju nezaštićenost čovjeku je bolno i uznemirujuće. Ovo je samo jedan od razloga zašto čovjek želi da sanja ne samo o doziranoj pomoći, već jednostavno o učešću, koje ima granice, i to, da mu sve bude riješeno, i da ne osjeća nikakvu nezaštićenost pred životom. Čak i ako takav čovjek duboko pati, neće mu biti moguće sve dati.
Dok čovjek ne izgradi zreo odnos i zrelu zaštitu u toj nezaštićenosti, on će težiti nezreloj zaštiti.
Jedan od primjera je “traganje za svemogućom majkom”. Jer u djetinjstvu, djetetu se čini da su roditelji svemogući. Ova faza dolazi kada dijete počinje da pretpostavlja da udobnost, toplina, mlijeko i komfor nisu rezultat njegove svemoguće brige o sebi, već briga odraslih. Dijete odrasta, vjera se topi, ali njeni ostaci će uvijek biti s njim. I od toga koliko sada odraslo dijete može biti uključeno u ove svemoćne “odrasle”, zavisiće od toga koliko će se on osjećati postojano. Zbog toga ljudi tako cijene “zvijezde” i “svjetske moćnike”. u svima nama postoji očekivanje svemogućne i neuništive majke, majke koja će zadovoljiti sve naše potrebe. A kada nam neko jači od nas pomaže, ove fantazije se aktiviraju. A kada nas “svemoćna majka” odbije, “dijete” je ogorčeno. Lišeno je vlasništva.
U pojednostavljenom obliku, sve ovo se obično pripisuje nedovoljnoj ljubavi. Ali problem je u tome što princip zadovoljstva teži da postane totalan. Drugim riječima, nesvjesna želja čovjeka – da ne osjeća nezadovoljstvo u principu.
Međutim, svaka tenzija i nezadovoljstvo predstavljaju veliki problem za princip zadovoljstva. Zato je razvoj uvijek frustracija.
“Svemoćna majka” još je i neuništiva. To jeste, u odnosu na nju, može se biti okrutan, sadistički i nezahvalan – ona će sve izdržati. Shodno tome, što više podržavamo ove fantazije kod onih kojima pomažemo, tim veće napade agresije provociramo.
Čak i ako neko može da zamisli sebe kao “majku” koja može sve i na sve je spremna, njega će čekati nova teškoća: onaj, ko može sve, za sve je kriv.
Izvor: Bebamur
