Ajna Jusić je završila Odsjek za psihologiju na Filozofskom fakultetu. Ona je žena, kćerka, aktivistkinja za ljudska prava. Trenutno joj je glavni fokus prava žena preživjelih ratno silovanje i prava djece rođene zbog rata. “Kad imaš izbor, uvijek biraj ljudskost” – poruka kojom se vodi kroz život.
Ajna je za Forum ZFD blog o suočavanju sa prošlosti govorila o svom vlastitom iskustvo. Tekst prenosimo u cjelosti.
“Otprilike ovako to izgleda:
- Dobar dan gospođo, kako ste danas?
- Dobro sam, sine kako si ti?
- Evo dobro sam. Trebala bih molim vas, uraditi xx uvjerenje.
- Kako se zoveš?
- Ajna Jusić.
- Ime oca?
- Molim vas, gospođo, pišite ime majke. Sabina.
- Ne mogu Ajna, treba nam ime oca.
- Nažalost, ja to ime ne znam, pa ako može ime majke.
- Kako nemate ime oca? Hajde nemamo vremena, ime oca?
- Gospođo, stvarno ja to ime ne znam. Pišite Sabina, majka ima lijepo ime.
- A kako ne znate?
- (udahnem duboko…) Gospođo, moja majka je preživjela ratno silovanje, tako da mi ne znamo to ime. Molim vas da preskočimo ovo, ostavite praznu crtu.
Muk.. Muk koji traje već 25 godina. Muk koji boli, muk nepostojanja.
Tokom rata silovano je od 30 do 50 hiljada žena, djevojaka, djevojčica i muškaraca. Kao posljedica takvih ratnih zločina, rađala su se i djeca koja do danas nisu prepoznata u društvu, ali ni u zakonima Bosne i Hercegovine, niti u zakonima bilo koje države u svijetu. Postoje brojni problemi s kojima se djeca susreću, a jedan od njih je i ovaj gore opisani. Nažalost, u Bosni i Hercegovini još uvijek živimo po šablonu u kojem je tata prioritet, tata je glava kuće, tata je ime roditelja koje moramo svi posjedovati. To ime ne posjedujem. To ime me obilježava već 25 godina, a uopšte ga nemam. To ime je ono što me izlaže svakodnevnoj diskriminaciji. To ime me obilježilo.
Često me ljudi pitaju zašto još uvijek nisam uzela diplomu sa fakulteta iako sam davno završila studije. Uvijek kažem da nemam vremena da odem „ganjati papire“ ali s druge strane, boli me činjenica što je moja majka cijeli svoj život maštala o završetku mog fakulteta. Maštala je da me vidi sa „letećim“ diplomskim kapicama. A ja se bojim da na kraju njenog sna, ona neće dobiti svoje mjesto na toj diplomi. Bojim se da će na toj diplomi biti ona crtica koja je učinila najstrašniji zločin nad mojoj majkom. Ta crtica ne zaslužuje da bude tu. Sjećam se, kada sam krenula na fakultet, majka se toliko trudila da mi obezbijedi sve. Hranu, smještaj, knjige, olovke, čak mi je kupila i pernicu kada sam krenula na prvu godinu fakulteta. Borila se zajedno sa mojih očuhom kako je znala i mogla, samo da mi obezbijedi to obrazovanje. Želim njeno ime na toj diplomi.
Po završetku rata, jako brzo su se uspostavile brojke žena koje su preživjele ratna silovanja, a još brže su se počele koristiti u političke svrhe vladajućih partija. U svrhe onih kojima nije bila bitna bol moje majke, bol svih tih žena, u svrhe onih koji su odlučili da ih ostave same. Same da se bore sa sobom, sa onim što su preživjele. Borile su se i protiv društva, jer je društvo iz godine u godine sve više bilo zatrovano politikom tih partija, nekako su ih uspjeli uvjeriti da je moja majka kriva zato što je silovanja, uvjerili su ih da moja majka nije časna žena i da ona mora šutiti o tome. Šta će joj takva sramota? Nemoj da narod zna. I narod nije znao.
Znate, ja ne krivim ovu tetu sa šaltera. I ne volim kad ih zovu šalteruše. Ona nije kriva zato što sistem u kojem ona radi ne priznaje cijenu koju je platila moja majka tokom ratne agresije. Ona nije kriva što su je učili da ne cijeni jednakost, da ne cijeni ljudski život, ma kakav on bio. Ali ona može, i smatram da treba, da gradi empatiju u sebi, za mene, moju majku i one poput nas.
Provela sam godine čekajući. Sjećam se skoro svakog septembra unazad nekoliko godina sam željno iščekivala konkurse za stipendiranje nadajući se da će tamo biti i mjesta za mene. Da ću dobiti priliku bar malo da olakšam svojoj mami, svom najdražem očuhu. I nikad se nije desilo. Iz dana u dan, nada je bila sve manja. Studirala sam, potpuno bespravno, nepostojano. Studirala sam sama bez pomoći države, studirala sam od mamine socijalne pomoći. U jednom trenutku bila sam primorana da radim i nažalost, bila je to kafana. Od jutra do sutra, u kafani ispite spremala, kafe pravila i ponavljala lekcije. Nisam bila sretna tad, ali morala sam da radim.
Zajedno sa majkom i očuhom godinama sam gradila hrabrost. Bez njih ne bih uspjela. Cijeli svoj život posvetili su meni. Čuvali su me koliko su mogli, ali kako su godine prolazila, imala sam potrebu da vrisnem, potrebu da svima kažem da postojim. Potrebu da svima kažem i dokažem da je i moja majka heroj, da je i moja majka poštena i dostojanstvena žena. Da je ona jaka žena koja se uprkos svemu što je preživjela, svaki dan borila prvenstveno za mene, pa onda za sebe. I uspjela je. Izborila se i naučila je i mene da se borim. Dala mi je glas koji ja danas dajem vama. Dala mi je snagu koju danas želim graditi sa društvom. Naučila me je da ne mrzim, da znam da smo svi jednaki. Naučila me je da postoje loši pojedinci, da nema loših naroda. I danas vjerujem u to.
Spremna sam da svaku suzu zajedno sa tetom sa šaltera pretvorim u osmjeh, spremna sam da pišem diplome mira, ljudskosti, diplome zajedništva. Nadam se da ćemo zajedno sa društvom uspjeti da pređemo mostove razdvojenosti, da ćemo se naći na sredini mosta i zajedno skočiti u ljepšu budućnost.”
