Zatvor maksimalne sigurnosti u Florenceu u Coloradu, tzv. ADX, najčuvaniji je zatvor u SAD-u.
U njemu su smješteni Ramzi Yousef, koji je planirao bombardiranje Svjetskog trgovačkog centra 1993. godine, jedan od urotnika 11. septembra – Zacarias Moussaoui, Theodore Kaczynski poznatiji kao Unabomber i Richard Reid, tj. bombaš s cipelama.
Nakon što je bombaš bostonskog maratona, 21-godišnji Džhokhar Tsarnaev službeno osuđen na smrtnu kaznu, također je postao stanovnik ADX-a, mjesta kojeg 24 sata dnevno nadziru patrole pod teškim naoružanjem.
Dvanaest velikih tornjeva s naoružanim čuvarima dižu se iznad ciglastih zgrada, dok se na vrhovima zidina prostire bodljikava žica s britvicama, koja djelomično zaklanja pogled na snježne planine u blizini.
“Čim prođu kroz ulazna vrata, možete vidjeti kako se mijenja njihov izraz lica…. To je trenutak kada shvaćaju što ih čeka. U jednom trenutku gledaju u ljepotu Rocky Mountainsa u pozadini, a kad uđu unutra, to je posljednji put da ih ikad više vide”, priča bivši čuvar iz ADX-a Robert Hood.
“ADX je život poslije smrt. To je nešto što traje do kraja života. I, prema mojem mišljenju, to je puno gore od smrti”, kaže Hood koji je radio u zatvoru između 2002. i 2005. godine.
Većina od 400 zatvorenika koliko ih se nalazi u ovom zatvoru, dane provode u maloj betonskoj ćeliji 23 sata dnevno. Obroke dobivaju kroz male rupe u vratima.
Krevet je od betona, a na njemu se nalazi tanki madrac i deka. U ćeliji imaju jedan prozorčić koji dopušta ulazak malo danjeg svijetla, ali zatvorenici kroz njega ne mogu vidjeti ništa osim zgrada.
U ćelijama su i nepomični betonski stolci i stolovi, a čvrsti zidovi sprječavaju da se zatvorenici međusobno mogu vidjeti ili na bilo koji način komunicirati.
“Arhitektura ove građevine kontrolira sve. Dizajnirana je tako da zatvorenici ne mogu vidjeti nebo. Namjerno. Stavili su žice tako da helikopteri ne mogu sletjeti”, objašnjava Hood.
Zatvorenici skoro da i ne komuniciraju s bilo kim osim s čuvarima i zatvorskim osobljem. Kad napuštaju ćelije moraju imati zavezane noge, ruke i lance oko trbuha, te ih prate čuvari. Rekreacija u kavezu na otvorenom omogućena im je jedan sat dnevno, ali ni ona nije puno veća od ćelija unutar građevine.
Uz to, unutar kaveza mogu vidjeti tek nebo. Da bi uopće došli do tamo moraju proći pored nekoliko stotina kamera dok se za njima otvaraju i zatvaraju metalna pomična vrata.
U nekim ćelijama imaju radio prijamnike i crno-bijele televizore na kojima mogu pratiti vjerski, obrazovni ili program od općeg interesa. Pisma i razgovori se nadgledaju cijelo vrijeme, a zatvorenici mogu nakon nekog vremena dobiti zatvorske poslove, kao što su čišćenje tuševa ili preseljenje među opću populaciju.
Razinu slobode dostupne zatvorenicima određuje za ‘velike zvjerke’ među zatvorenicima Ministarstvo pravosuđa, te agencije koje su ih istraživale i digle optužnicu, a ne osoblje zatvora.
Oni najgori smješteni su u H Odjelu koji je pod posebnim mjerama sigurnosti. Njima je strogo ograničena sva komunikacija s vanjskim svijetom, a smiju ih posjećivati samo njihovi advokati i najbliži članovi porodice.
Zatvorenici su tokom posjeta odijeljeni od posjetitelja staklenim prozorom i komuniciraju putem telefona. Svi privatni razgovori se nadgledaju, a samo se pravni razgovori i pisana komunikacija s odvjetnicima smatra privilegiranom i osobnom.
Zatvorenici u ADX-u smatraju se najnasilnijim i tu su smješteni brojni teroristi. Mnogi od njih već su bili u zatvoru, ubijali zatvorsko osoblje ili posjetitelje, te su zaslužili ‘pravo’ doći ovdje i provesti tu ostatak života.
