Kada sam početkom 2004. godine osmislila burkini, bilo je to kako bih ženama dala slobodu, a ne je oduzela. Nećakinja je željela igrati netball, ali nije bilo lako ubaciti je u ekipu – naime, nosila je hidžab. Moja sestra se morala boriti kako bi njezinoj kćeri dozvolili da zaigra, morala je raspravljati o tome i pitati zašto je toj djevojci bilo zabranjeno igrati netball zbog njezine čednosti.
Nakon što su joj napokon dozvoli da zaigra, svi smo je otišli gledati kako bismo joj pružili potporu. No, ono što je nosila na sebi bilo je potpuno neodgovarajuće za jedan sportski dres – uska majica, hlače od trenirke i hidžab, potpuno neprimjereno za bilo koji sport. Izgledala je poput rajčice, toliko je crvena bila!
Stoga sam otišla kući i počela tražiti bolje rješenje, neku sportsku odjeću za muslimanke, no nisam uspjela ništa pronaći. Znala sam da u Australiji toga nema. Počela sam razmišljati jer kao djevojka nisam sudjelovala u sportskim aktivnostima – nismo se bavile sportom jer smo odlučile biti čedne, no za svoju sam nećakinju željela pronaći nešto što bi bilo prilagođeno australskom načinu života i zapadnjačkoj odjeći, no istovremeno bi i ispunjavalo potrebe jedne muslimanske djevojke.
Stoga sam sjela u dnevnu sobu i počela razmišljati. Uzela sam veo i odstranila višak tkanine, zbog čega sam osjetila blagu nervozu – hoće li moja islamska zajednica to prihvatiti? Veo treba pokrivati kosu i oblik tijela, jer ništa ne smije biti oblikovano po tijelu. A moja je kreacija bila oblikovana po vratu. No, pomislila sam, pa to je samo oblik vrata, nije to toliko važno.
Mnogi članovi moje zajednice nisu znali kako to prihvatiti
Prije nego što sam krenula na tržište, napravila sam jedan uzorak i provela anketu kako bih doznala što ljudi misle o tome – je li to nešto što biste odjenule? Bi li vas to ohrabrilo da budete aktivnije? Da se više bavite sportom? Plivanjem? Mnogi članovi moje zajednice nisu znali kako to prihvatiti, no lansirala sam taj proizvod na tržište i pokrenula dobar posao.
Burkini je došao u središte pozornosti nakon što je organizacija Surf Lifesaving u Australiji uvela program za integraciju muslimanskih mladića i djevojaka u svijet spasilaca nakon rasnih nemira 2005. godine u Sydneyu – imali su jednu mladu muslimanku koja je željela nastupiti na natjecanju spasilaca. Odlučila je odjenuti burkini.
Nakon 11. septembra, prosvjeda u Sydneyu, zabrane nošenja vela u Francuskoj, te međunarodnih reakcija koje su uslijedile – o tome da smo mi loši ljudi, samo zbog nekolicine kriminalaca koji ne govore u ime muslimana – doista ne želim da netko osuđuje te djevojke koje nose burkini. Riječ je samo o tome da žele biti čedne.
Integracija, prihvaćenje, ravnopravnost i neosuđivanje
Pritom su ključni bili integracija, prihvaćenje, ravnopravnost i neosuđivanje. Za muslimansku zajednicu to je vrijeme bilo teško i bojali su se isticati. Bojali su se odlaziti na bazene, na plaže i slično, a ja sam željela da djevojke dobiju samopouzdanje i da mogu nastaviti živjeti dobar život. Sport je toliko važan, a mi smo Australke! Željela sam učiniti nešto pozitivno – a burkini može odjenuti svatko, i kršćani, i židovi, i hindusi. Riječ je jednostavno o odjevnom predmetu koji odgovara čednoj osobi, ili nekome tko boluje od raka kože, ili ženi nakon poroda koja ne želi odjenuti bikini. To nije ništa što simbolizira islam.
Kada sam mu nadjenula naziv burkini, nisam zapravo mislila da je to burka za plažu. Burka je za mene bila samo riječ – cijeli sam svoj život provela u Australiji, osmislila sam novi kupaći kostim i morala sam ga na brzinu nekako nazvati. To je spoj dviju kultura – mi smo Australke, ali smo svojim odabirom ujedno i muslimanke. Burka ništa ne simbolizira, ne spominje se u Kuranu, naša vjera od nas ne zahtijeva da pokrivamo svoja lica, odluka je na ženi hoće li je nositi. Burka se ne spominje u ijednom islamskom tekstu. Morala sam potražiti značenje te riječi, definirana je kao neka vrsta pokrivala za tijelo. S druge sam strane imala bikini, i tako sam spojila te dvije riječi.
Sva ova negativnost koja se sada pojavljuje i sve ovo što se zbiva u Francuskoj čini me toliko tužnom. Nadam se da razlog za to nije rasizam. Mislim da su pogrešno shvatili jedan odjevni predmet koji je toliko pozitivan – simbolizira opuštenost, sreću, zabavu, rekreaciju i zdravlje, a oni sada žele da se žene maknu s plaža i vrate u svoje kuhinje?
Burkini je ženama pružio slobodu, a oni im sada žele oduzeti tu slobodu? Pa, tko je onda bolji, talibani ili francuski političari? Jednako su loši.
Poruka Francuzima: Pogrešno ste shvatili
Ne smatram da bi se ijedan muškarac trebao brinuti oko toga kako se odijevaju žene – nitko nas ne prisiljava, to je odluka samih žena. Ono što vidite je naš odabir. Smatram li se feministicom? Da, možda. Volim stajati iza svojeg muškarca, no ja sam motor, i ja sam tako odlučila. Želim da njemu pripadnu sve zasluge, no ja sam ona koja postiže stvari u tišini.
Željela bih da sam u Francuskoj i da im kažem ovo: pogrešno ste shvatili. Postoje drugi problemi na svijetu o kojima bismo trebali brinuti, pa zašto onda stvarati dodatne probleme? Uzeli ste proizvod koji simbolizira sreću, razdraganost i rekreaciju, te ga pretvorili u proizvod mržnje.
Osim toga, što su francuske vrijednosti? Kako to mislite da nije sukladan francuskim vrijednostima, što to znači? Sloboda? To što nam govorite što trebamo odjenuti i što ne smijemo činiti, to će otjerati žene natrag u njihove kuće – a što želite da onda radimo? Doći će do reakcije. Ako dijelite naciju i ako ne slušate i ne pokušavate ostvariti neki cilj, tada je normalno da će se pojaviti netko tko će biti bijesan. Ako gurate ljude od sebe i ako ih izolirate – to definitivno nije dobra stvar za bilo kojeg političara, u bilo kojoj državi.
Sjećam se prigode kada sam po prvi put isprobala burkini. Bilo je to u mojoj kadi, morala sam se uvjeriti da cijela stvar funkcionira. Zatim sam ga morala dodatno isprobati, pa sam otišla na lokalni bazen vidjeti hoće li dio koji ide preko glave ostati na svojem mjestu. Otišla sam na bazen Roselands, i sjećam se da su svi zurili u mene – što sam to imala na sebi? Odmah sam otišla do skakaonice, popela se na dasku i skočila u vodu. Sve je ostalo na svojem mjestu, a ja sam pomislila – predivno, savršeno!
Najbolje od obaju svjetova
Bilo je to prvi put da sam zaplivala na javnom mjestu i bilo je apsolutno predivno. Tako se jasno sjećam tog osjećaja. Osjetila sam slobodu, osjetila sam se osnaženo, osjećala sam kao da sam glavna u tom bazenu. Prošetala sam do drugog kraja bazena uzdignute glave.
Skok u vodu je jedan od najboljih osjećaja na svijetu. A znate što? Ispod svojeg burkinija nosim bikini. Uistinu imam najbolje od obaju svjetova.
