Neke vijesti u vrijeme oko izbora sporije putuju: trebalo je, tako, proći mjesec i pol dana da se u Hrvatskoj uopće progovori o novoj knjizi doktora povijesnih znanosti, Dragana Markovine, naslovljenoj sa “Jugoslavenstvo poslije svega“ – objavljenoj i krajem listopada prvi puta promoviranoj na Sajmu knjiga u Beogradu. Vrijeme, naravno, nije učinilo svoje…
Dolazak Markovinine knjige do nacionalne televizije prikriven je, istina, najavom sasvim druge teme – nebavljenjem kulturom u cunamiju reformi u pripremi – valjda zato što se nitko nije uspio sjetiti pristojnijeg uvoda u podcjenjivanje i autora i djela, a sve u redovnom obraćanju naciji povjesničara književnostiSlobodana Prosperova Novaka.
Ništa se, dakle, neuobičajeno desilo nije, bez obzira na vrijeme radnje, samo je, istina blaže nego inače, proglašena opća opasnost od razgovora o skoroj prošlosti i pojedincima kojima smrt jedne države nije poslužila da mrtvim proglase ili svoje dotadašnje živote ili krenu u temeljito prepravljanje vlastitih biografija.
– Govoriti danas, 25 godina nakon raspada zemlje, o Jugoslaviji i jugoslavenstvu kao takvom, u gotovo svim društvima na postjugoslavenskom prostoru, izlaže autora značajnom riziku od izolacije, preko prešućivanja, do otvorenih napada (…) Istinski demokratska društva u pravilu potiču razgovore o svim bitnim pitanjima koja doista zanimaju javnost. S te strane ova knjiga dokida šutnju o jednom važnom pitanju i realnosti koja se na kulturnom planu događa, sviđalo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, to što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će je se šutnjom ukloniti”, dio je teksta kojim nakladnik, zemunski Mostart, na svojim stranicama predstavlja Markovininu knjigu.
Markovini se dogodila i izolacija i prešućivanje
Zbilja, sve se, nevezano direktno jedno s drugim, i Draganu Markovini i „Jugoslavenstvu poslije svega“, dogodilo: izolacija, pa prešućivanje i, evo, konačno, otvoreni napad na nešto o čemu se u nas ili treba glasno šutjeti ili govoriti jezikom i tonalitetom navijačke stadionske okuke. A tamo valjda ne treba objašnjavati, ne vladaju niti svete činjenice, niti demokratsko ozračje, niti intelektualna klima.
Knjiga Dragana Markovine, zapravo, doživljava isto što se dešava i drugim temama ili djelima vezanim za, nazovimo ga, jugoslavenski dio hrvatske povijesti. One povjesti s kojom se, kako kaže Markovinin kolega i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvoje Klasić, ne suočava, već se s njom obračunava – ako se već ne može šutnjom učiniti da jednostavno nestane.
Rijetki što bi svetim činjenicama govorili i o toj mrtvoj državi i o njenom naslijeđu, čim zinu bivaju nadglasani bukom mnoštva koje, zapravo, održava emocionalni odnos visokog intenziteta prema Jugoslaviji u bilo kojem obliku.
Pri tome, Jugoslavija nigdje nije tako živahna, postojeća, snažna i opasna, kao među onima što se busaju u domoljubna prsa nakon što su – sa diplomama fakulteta iz republičkih centara i višesobnih, društvenih stanova – podrivali sustav iznutra i konačno ga, je li tako, naravno da nije, urušili do temelja.
Jedan fanatizam zamijenili smo drugim
Kada se, dakle, iz samozvanih domoljubnih, državtotvornih, tako nekih krugova, progovori – a zapravo se govori neprestano – o SFRJ i jugoslavenstvu, lako se može učiniti da je ta zemlja nestala prije dvadeset i pet minuta, a ne prije isto toliko godina, i to u građanskom, unutarhrvatskom ratu u kojem su Hrvati independentisti jedva, teškom mukom i tijesnim rezultatom, porazili Hrvate jugounitariste, ali se potonji, mamu li im upornu, upravo pregrupiraju, pa postoji realna opasnost da koliko prekosutra Trg bana Jelačića osvane kao Bulevar bratstva i jedinstva.
Povijest je znanost i kao takva ne poznaje dramaturški obrazac western filmova. Ona je zbir dostupnih činjenica u kontekstu vremena i prostora, uzroka i posljedica, a svaka druga interpretacija i posljedični odnos uspostavljen na osnovu nje, ima veze sa svime osim sa tim činjenicama koje stradaju kada ne odgovaraju unaprijed donešenom sudu ili, što uopće nije rijedak slučaj, onima što su jedan, jugoslavenski fanatizam, zamijenili drugim, hrvatskim, pa im se na istom mjestu na kojem su do jučer bili narodni neprijatelji, subverzivni elementi, anarho-liberali, izdajnici, reakcionari, priviđaju država koje nema i borci za nju.
Takvima je, naravno uzalud, objašnjavati kako je od, nazovimo je, političke jugonostalgije, uzaludnija samo jugofobija.
Borba protiv zamišljenog protivnika je oblik treninga karatea, dok je ona verbalna, vođena protiv nepostojećeg neprijatelja, najefikasniji način da se prešuti bitno i spriječi nekoga zločestog da govornika upita jesu li ga ono partizani strijeljali osam ili pedeset puta i kada ga je točno UDBA ustrijelila u potiljak: sedamdeset prve ili oko Velike gospe ove godine.
Jugoslavenstvo je za Hrvate neistraženo
Jugoslavija kao povijesna činjenica i sve što iz toga proizilazi u Hrvatskoj nisu, iako se čini suprotno, neiscrpne teme, već zapravo neistražene.
Osim ako pod istraživanjem i znanstvenim pristupom ne smatramo manipuliranje epizodama iz prošlosti – od Bleiburga do likvidacija pripadnika takozvane neprijateljske emigracije – kojima nije cilj osvijetliti jedan period iz prošlosti, već tu istu prošlost što je moguće više zatamniti.
Rijetki pokušaji, poput pomenute, te knjige istog autora, “Povijest poraženih”, tek su početni i mali koraci u vraćanju bitnih tema u javnost i prilasku novom, nikako emocionalnom i histerično-navijačkom, već znanstveno-intelektualnom pristupu i prošlosti i njenim akterima i naslijeđu.
Veće ćemo, izgleda, pričekati još neko, duže vrijeme, najviše zbog trilinga reakcija kojeg čine izolacija, prešućivanje i otvoreni napadi. Sve što, zajedno i odvojeno, govori koliko je mali demokratski kapacitet društva, a velika nespremnost da se o bitnom razgovara umjesto da se doslovce ili u prenešenom značenju – reži.
Izvor: Emir Imamović Pirke
