U Američkom kutku Biblioteke održana je sasvim neobična promocija. U pitanju je promocija knjige učiteljice Esme Kapetanović – ali i sama ‘knjiga’ je nesvakidašnja. To su priče za djecu, a djeca su im inspiracija.
Ove priče, pa i sama knjiga, ne nalaze se na papiru. Na promociji, ispred autorice, nije bilo knjiga i ona ništa nije potpisivala. Svjesna činjenice da djeca puno više vremena provode na internetu nego što čitaju, pružila im je priliku da kombinuju ove dvije stvari. Priče se, naime, nalaze na portalu „Esma vam priča: Sreća četvrtog lista“. Pri organizaciji su pomogli UG Sreća četvrtog lista i UG Centar za mir, obrazovanje i kreativnost Tuzla.
„Ne možemo se boriti protiv Interneta“, kaže profesorica Amela Isanović, moderatorica ovog druženja. „Djeca su sada tamo. Mi smo polagali na književnosti 19. stoljeća, radimo sa programima 20. stoljeća a učimo djecu 21. stoljeća. Ako se budemo borili protiv Interneta i pokušamo otrgnuti djecu od njega, zasigurno ćemo izgubiti.“
Azra Isanović i Maja Klimentić su posjetitelje provele kroz cijelu promociju, upoznale ih sa Esmom i njenim pričama. Djecu i njihove roditelje su uvele u svijet koji se nalazi na granici stvarnosti i mašte, u svijet gdje riječi imaju moć. „Kada slušamo Esmine priče, vidimo ono što se priča. Učimo da gledamo zatvorenih očiju. Ali događa se i nešto drugo: mi postajemo saputnici i sustvaraoci. Priče se razvijaju u nama, oblikuju se prema našem unutarnjem prostoru. A svijest ih prima, povećava ih ili smanjuje, sakriva u sebi ili zaboravlja. Priče nas vode na putovanja, donose nove prijatelje, odnose ružne snove i probleme.“
U muzičkoj pauzi Alen Hercegovac, učenik prvog razreda, je na harmonici svirao Veseli Rumunski Horovod, razveselivši time prepun Američki kutak…
Kako je to Alma Đedović, psihologinja i pedagoginja; jedna od promotorica knjige rekla, svi imamo svoju priču. Iako su se priče uozbiljile, fokusirale se na neke nove, teže stvari, ipak smo svi priče za sebe. Esmin svijet je nešto drugačiji. Radeći sa djecom, zadržala je svoje djetinjstvo, nikada nije zaboravila maštati. Kao prosvjetni radnik izašla je izvan zidova učionice i posvetila se odgoju i obrazovanju sve djece. „Gradimo svijet kroz priče.“ Pričama se postavljaju temelji ljudske osobnosti, nastaju i razvijaju se ljudi. Postavlja se spoznajni i jezičko-govorni osnov, razvija odavno zapostavljena verbalna komunikacija. Alma smatra da su Esmine priče tako dobro prihvaćene od strane djece upravo zato što su o njima, zato što se u njima mogu pronaći. A razlog zašto je Esma tako uspješna kao učiteljica jeste zato što u svojoj ljubavi prema djeci sa njima radi na drugačiji način, izaziva kod njih reakcije. Njen cilj je, kako kaže, svaki dan djeci staviti osmijehe na lica. „Čitajte svojoj djeci“ poručuje Alma „odgajajte ih tim pričama.“
Nakon nje je Ismar Smajlović, štićenik centra Duje, izveo kompoziciju koju je sam komponovao i pisao, a posvetio ju je svojoj majci, koja mu je priče čitala, koja ga je vodila kroz život i činila ga lakšim. Jeza je prošla između posjetitelja.
Sada je došao red na Edinu Šarić-Golać. „Priče uspavljuju djecu, ali bude odrasle ljude,“ kaže ona „a Esma je ta koja budi priče u ljudima.“ Kao odrasli ljudi, razvijamo svijest kroz nauku, rasprave, matematiku. Ali šta bi se desilo kada bi probleme sagledali iz drugačije perspektive? Kada bi pustili mašti na volju, kao što to rade djeca? Opuštena, prijateljska atmosfera, kakva je vladala u trenutku Edininog izlaganja, je ona koja pomaže odraslima da skinu oklop koji nose. Sa osmjesima na licu, djeca su pokušavala odgovoriti na Edinino pitanje: „mogu li vaši omiljeni likovi zaista izaći iz knjiga?“, kao što to mogu u Esminim pričama.
„Ne postoji čovjek bez mašte, kao što ne postoji čovjek koji ne zna da pliva. Postoji samo čovjek koji se boji vode“, kaže profesorica Isanović.
U još jednoj muzičku pauzi zamolila je sve prisutne da se prisjete svojih omiljenih priča, nakon čega su Esmine učenice, Lana Muharemović i Nejra Šabić, pročitale nekoliko priča.
Došao je red i na profesoricu bosanskog jezika, Senadu Užičanin, još jednu od promotorica portala. Za nju, Esmine priče same promovišu skoro zaboravljene moralne vrijednosti, te razvijaju emotivnu inteligenciju kod djece. Upravo je ona istakla utjecaj koji imaju na neke od problema sa kojima se djeca, roditelji i prosvjetni radnici suočavaju, kao što je vršnjačko nasilje. Prema njenim riječima, Esmine priče pridaju važnost pozitivnoj komunikaciji, empatiji i suosjećanju.
Pred kraj druženja smo čuli nekoliko rečenica i same autorice. Prosvjetni radnici dijele najskuplje proizvode, a to su odgoj i obrazovanje, smatra ona. „U učionici niko ne postoji osim djece i učiteljice“ – sve brige, probleme, ostale ljude ostavlja se napolju. Za Esmu je ogromna sreća vidjeti djecu kako reaguju na ono što im priča, kako zbog toga žele da uče. Njene priče su motivacija za njih, jer najjače reakcije izaziva ono što nas se lično tiče a ove priče su upravo o toj djeci. „Svaki dan je neko drugi glavni lik, a mi ostali smo sporedni“, priča Esma. „Ne želim ih mijenjati. Svako od moje djece dolazi sa vlastitim tekstom, ja ih samo usmjeravam da postanu dobri ljudi.“ Fokus ovih priča je na čitanju. Čak se ni odrasli ne znaju izražavati, a djeca uče govoriti slušajući. Zato im se mora dati prilika da slušaju pravilno izgovorene riječi, a koncentracija im se zadržava kroz zanimljive teme koje priče nose.
Za sam kraj, Esma se zahvalila Laufer studiju za izradu portala, Muzičkoj školi, centru Duje, Kameleon Youth Club-u, promotoricama, svojim kolegama na pomoći i posjetiteljima, koji su uljepšali događaj na dolasku. Poručila je svima: „ Gradite svoje priče.“
Pred odlazak su prisutni imali zadatak reći po jednu lijepu riječ, nakon čega su sa osmijesima napustili Kutak…
Esma je rođena 13. 10. 1966. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.
Osnovnu školu te Gimnaziju Meša Selimović završava u svom rodnom gradu. Studij započinje u Tuzli, a završava u Sarajevu. Profesorica je bosanskog jezika i profesorica razredne nastave.
Kako kaže neostavrena želja joj je: „Napisati roman na staroj Remington mašini u staroj kamenoj kući na obali mora“.
Piše: Melisa Klimentić
Fotografije: Admir Adilović
