Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potakne da pokušate napraviti nešto slično ili više. Klub menadžera danas predstavlja Edinu Selesković, akademsku umjetnicu.
Edina o sebi…
Moji počeci kao mlade osobe u Tuzli nisu ni po čemu ukazivali na to kako će se moj životni put razvijati. U SAD sam otišla još kao srednjoškolac, iz čiste znatiželje, ali tek kada moj povratak 1992. godine u BiH nije bio moguć, počela sam razvijati ono što je bio moj tajni san, a to je umjetnost. 1999. godine u Washingtonu sam završila Corcoran School of Art i na preporuku svojih profesora preselila se u New York. Taj grad, koji je ubrzo postao moj najbolji prijatelj je grad u kome sam ustvari odrasla, gdje sam našla ne samo svoj životni poziv nego i stekla spoznaje o poslovnom načinu pristupa svemu, pa i umjetnosti. New York ima preko milion umjetnika svih disciplina i ta konkurencija je ono što vas ili otjera iz umjetnosti ili što vas natjera da kristalizirate svoj potencijal. Tamo ne možete nikada biti ni najbolji ni najlošiji, tamo možete biti samo najbolja verzija sebe i morate ostati svoj. Ja sam tako prije pet godina dobila status od National Gallery for Women in the Arts kao jedna od 1000 top žena umjetnica SAD-a.
Kao umjetnica, izlagali ste i samostalno i grupno u više zemalja svijeta. Recite nam nešto više o svom opusu radova…
Suvremena umjetnost je umjetnost vremena u kojem postoji, ona ga dokumentira, komentira i predstavlja. Tako su i moji radovi moji vizuelni dnevnici, oni se bave mojim doživljavanjem onoga što nas okružuje i na koji način se to suprotstavlja ili povezuje sa onim što je u nama. Te naracije nekada zažive kao slike, nekada kao skulpture ili instalacije, a nekada kao crteži i često koriste jezik univerzalno prepoznatljiv, jezik emocija. Kažem univerzalan, jer moji radovi su predstavljeni publici na tri kontinenta na preko 50 izložbi, i iako je interpretacija subjektivna, ona svugdje postoji.
Što je umjetnost ustvari, a kako je percipiraju laici?
Otkada puno više vremena provodim u BiH, vidim da kod nas postoji zabuna oko toga što je suvremena umjetnost. Mi često dekoraciju ili ilustraciju smatramo umjetnošću, ali isto tako i suvremena umjetnost u post modernizmu je izolirala sebe od široke publike sa idejom da je ona sama sebi dovoljna. Mislim da je odgovor negdje drugdje, jer je umjetnost neophodan dio ljudskog postojanja, ali umjetnost koja živi u svom vremenu i koja to vrijeme i obrazlaže i oblikuje. Umjetnici su često zagovarani kao neshvaćeni ili neprilagođeni ali mislim da oni samo imaju jaču percepciju svijeta u kojem funkcioniraju, i tu svoju percepciju oživljavaju. Od dana Picassa, umjetnici su i biznis menadžeri jer je i ona kao i sve ostalo na tržištu. Ja ne znam ni jednog umjetnika koji je ostvario uspjeh u New Yorku a koji nije pored velikog majstora svog posla i menadžer i promotor onoga što radi.
Na koji način umjetnost pomjera granice a da toga nismo ni svjesni?
Svi mi, pogotovo danas zbog globalnih komunikacijskih kanala, smo bombardirani milionima slika na dnevnoj osnovi. Sve te slike su ustvari komunikacija između ljudi na primarnom nivou, jer svaka ta slika utiče na nas svjesno ili nesvjesno. U toj vizuelnoj buci moramo naći načina da se osvrnemo na ono što je bitno. Tek sa neke historijske distance možemo početi razgovarati o tome kako je umjetnost jednog vremena uticala na to vrijeme.
Veći dio života proveli ste u New Yorku. Mnogi će reći da se nikada ne bi vratili u BiH. Što je presudilo Vašem povratku?
U BiH sam se vratila iz velike ljubavi prema porodici i svom suprugu. Moj životni partner kojega sa upoznala tek u svojim 30-tim, igrom sudbine, živi u mom rodnom gradu i sa našom porodicom smo odlučili da daljnji život gradimo zajedno, ma gdje to bilo. New York je predivan grad ali uslovi za obitelj su neadekvatni. Izuzetno su rijetki ljudi koji tamo dođu da stvaraju obitelji. Ljudi iz cijelog svijeta tamo dolaze da ostvare svoje fantastične snove koji nisu ostvarivi nigdje drugdje. BiH ima zaista prelijep odnos prema porodici i djeci. Mi smo ustvari zemlja ljubavi a da toga nismo ni svjesni. Ja sam ubijeđena da je život onakav kakvog ga sami napravimo i moj život kada sam ovdje je ispunjen kreativnom energijom istog intenziteta kakav je i u NYC. Voljela bih reći, pogotovo mladim ljudima, da rješenje nije tek otići. Mislim da je najvažnije naći ono što vas pokreće i stvoriti svoj život oko toga, ma gdje to bilo. U BiH ima puno neiskorištenih prilika i voljela bih da se to promjeni a promjena je nažalost uvijek dugoročna i ponekad teška.
Vaš potpis je na impozantnim umjetničkim djelima u zemlji i svijetu. Možete li u masi svojih radova za jedan ipak reći da zauzima posebno mjesto.
Nikada se ne osvrćem unazad i uvijek mi je najdraže ono što u ovom trenutku radim. Projekat Misli Sloboda, koji je zapravo spajanje mladih ljudi sa suvremenom umjetnošću i povezivanje šire publike sa multimedijalnim pristupom kulturi je ono na što sam u ovom trenutku najviše ponosna. Taj projekat, zapravo instalacija od preko 1000 skulptura, krenuo je iz Sarajeva, a sada putuje u velike gradove regije, da bi sljedeće godine gostovao u gradovima EU i 2018. imao svoju premijeru u Japanu i New Yorku. Drago mi je što je on prerastao i mene i što je postao pozitivna slika koju šaljemo sa naših prostora u cijeli svijet. 21.09. ove godine će biti prezentiran i u Banja Luci u suradnji sa Muzejom suvremene umjetnosti RS i Američkom ambasadom u BiH.
Unikatna skulptura Misli Sloboda na predaji u Vatikanskoj ambasadi u BiH, poklon Papi Franji tijekom boravka u Sarajevu
Mnogo surađujete sa poznatim bh. umjetnikom Adinom Hebibom. Zajednički ste naslikali i mural u Ambasadi BiH u Washingtonu. Kako na najbolji način brendirati svoje ime i autorsko djelo?
Umjetnost je specifičan vid brenda jer pored radova koji ga predstavljaju, brend je i sam umjetnik. Adih Hebib je naš veliki slikar koji može biti uzor mlađim umjetnicima kao što je bio i moj. Od njega sam naučila da se svakoj slici pristupa sa istim intenzitetom i iskrenošću i ta iskrenost ustvari odvaja dobru od loše umjetnosti, jer publiku ne možete iznevjeriti.
I umjetnici su zapravo poduzetnici. Startaju od ideje, nacrta, modeliranja, izrade, promocije, plasiranja proizvoda, prodaje… Koji je najteži dio u Vašem poslu?
Moj posao koji je ustvari više od profesije, jer je i moj način života ne poznaje radne i ne radne dane, godišnje odmore ili mirovinu. Isto tako ne poznaje sigurnost, stabilnost, niti rutinu. Ja sam svoj proces morala odvojiti tako da postoje dani kada skupljam inspiraciju, dani kada stvaram i dani kada organiziram, prodajem ili promoviram. Najteže mi je miješati ta polja rada jer kao da moram razmišljati potpuno drugačije u tim različitim oblastima.
Obzirom da ste u Americi surađivali sa brojim poznatim osobama iz svijeta filma i mode, spomenut ćemo i poznanstvo sa Donnom Karan. Također, i Vi ste osnovali modnu kuću. Kako se razvija taj segment?
Život u New York-u je pun kreativne energije i različitih ideja koje dolaze iz svih pravaca. Treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme ali ja mislim da trebate biti i otvoreni prilikama koje vam dolaze. Iz znatiželje sam počela surađivati sa poznatim mladim dizajnerom u NYC i u toj suradnji upoznala zaista puno ljudi koji su ekstremno uspješni i koji su zvijezde svugdje osim tamo. U NYC oni su veoma vrijedni ali i obični ljudi koji su uvijek otvoreni za suradnju. Poslije šest sedmica mode u Bryant Park-u sam otvorila i svoju modnu kuću koja povezuje umjetnost i modu i koja je ostvarila uspjeh upravo u tom segmentu. Naše modne revije koje su ustvari suradnja preko 20 umjetnika različitih disciplina su bile veliki početak umjetničke scene dijela New Yorka koji je sada epicentar svih dešavanja – Williamsburg. Taj početak je poslije doveo i do suradnje sa filmskom industrijom, sa scenom modernog plesa i performanse i mnogih drugih.
Osim nabrojanog, u svom domenu ste bili i dijelom poznatih sajmova i sportskih događaja u našoj zemlji. Uočljiva je svakako i skulptura/nagrada Grapos na ovogodišnjem sajmu gospodarstva u Gračanici, kao i dres Košarkaške reprezentacije BiH sa simboličnim oblikom zmaja. Koliko dugo nastaju takve ideje?
U BiH volim raditi takve projekte. Nadam se da je Grapos skulptura prenijela veliko poštovanje za poduzetnike u našoj zemlji a koji su usprkos svemu uspjeli stvoriti nove vrijednosti.
Dres košarkaške reprezentacije sam shvatila kao veliku odgovornost ali i priliku da promijenimo način na koji sebe prezentiramo u svijetu. Trebalo mi je šest mjeseci razmišljanja i sanjanja da stignem do onoga što ste vidjeli na EURO Basketu 2013. On je morao sa bojama i oblicima komunicirati ponos ali i sve ono što stoji iza toga. Izuzetno mi je drago što se taj dizajn sa zmajem, koji je izvedbenica naše zastave u bojama snage i inata, sada prenesen i na sljedeće generacije sportaša i druge reprezentacije.
Kada je u pitanju privatni život, uspješna ste majka i supruga, koja i pored svih poslovnih obveza uspijeva balansirati svakodnevnicu a pritom zadovoljiti sve segmente svoje profesije. Rekli ste da bi svoje zadovoljstvo i organiziran život znali napraviti bilo gdje, bez obzira je li to Amerika, Europa… Koji je po Vama recept za vedre, pozitivne misli i uspješan život?
E to je već teško pitanje. Uzimam svaki dan kao početak nečega novoga i pokušavam svaki taj dan pretvoriti u novu vrijednost. Ponekad uspijem, ponekad ne, ali prihvaćam uspjehe kao podstrek, a poraze kao lekcije i jednostavno me nije strah. Trudim se da se okružim ljudima od kojih mogu učiti, a to su često i moje velike ljubavi – mladi ljudi. U Americi sam naučila pravilo da nove generacije moraju biti uspješnije od onih prije njih i da je i naš uspjeh u tome.
Kojim primjerima iz života „običnog“ bh čovjeka se divite? Ipak se Bosanci i Hercegovci po nečemu razlikuju od Amerikanaca, zar ne?
Iskreno se nadam da ćemo uspjeti oficijelno postati dio EU i da u tom procesu nećemo zanemariti stvari koje nas čine posebnim a o kojima rijetko pričamo, zato hvala na ovome pitanju. Amerikanci su taj kompromis izgubili. Pošto sam provela većinu svog vremena u Americi u New Yorku nisam poznavalac prosječnog američkog življenja ali vam mogu reći da su u trci za produktivnošću izgubili povezanost i dobili otuđenost. Nadam se da se to nama neće desiti, da ćemo uspjeti ostati ljudi kojima su prioritet porodica i ljubav. Ja se svaki dan iznenadim kada mi taksista stane iako u naramku imam malu Ayu i da mi čak izađe iz auta i pomogne sa pregrštom stvari koje stalno nekako nosim. Iznenadim se svakom sastanku koji mora početi sa dugim upoznavanjem i razgovorom o običnim stvarima kada niko na tom sastanku baš nema previše vremena za ‘male stvari’. Ta iznenađenja su mi posebno draga.
Koja je Vaša definicija menadžera?
Kažu da menadžer nije onaj koji puno radi nego onaj koji radi pametno. Često je menadžer lider, što često nije vještina nego talenat. Kod nas menadžment nije tipičan. Ovdje je vlasnik firme i sama firma i on živi svaki segment svog posla. Ti menadžeri moraju u jednom momentu postati i uzori novim generacijama a mi moramo postati društvo koje kada vidi uspjeh kaže: Ako može on – onda mogu i ja!
Izvor: manager.ba
