Njegov kolega, Mirza Pojskić radi na Klinici za neurohirurgiju u Univerzitetskoj Klinici Marburg u Marburgu i trenutno je na početku pete godine specijalizacije iz oblasti neurohirurgije.
Nakon završenog Medicinskog fakulteta, Mirsad Spahić je svoju karijeru ljekara odlučio nastaviti vani, te je počeo slati aplikacije na različite klinike u Njemačkoj. Iz jedne od njih je dobio pozitivan odgovor, nakon čega je dobio vizu i radnu dozvolu, te počeo raditi.
Njegov kolega, Mirza Pojskić je rođen u Zenici gdje je završio osnovnu školu i opću gimnaziju, a diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2011. godine. Tokom studija je proveo jedan semestar u sklopu programa studentske razmjene na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Heidelbergu, a po završetku studija je 13 mjeseci radio na Službi za neurohirurgiju Kantonalne bolnice Zenica.
U razgovoru za Klix.ba kaže kako je odluku o odlasku iz domovine donio još na drugoj godini fakulteta, kada je shvatio da specijalizaciju želi obaviti na klinikama u zapadnoj Evropi i Americi.
“Moj jedini motiv je bila želja da dobijem optimalnu stručnu, prije svega operativnu, edukaciju iz oblasti savremene neurohirurgije. Specijalizanti iz neurohirurgije imaju veće mogućnosti u u Njemačkoj nego u BiH, prije svega zbog njemačkog snažnog zdravstvenog sistema u smislu vrhunske opremljenosti bolnica i edukacije kadra. To ni u kom slučaju ne znači da su neurohirurzi i ljekari ostalih specijalnosti u Njemačkoj bolji nego u BiH. Naši ljekari su nažalost u svom radu i napredovanju objektivno ograničeni nedostatkom ulaganja u opremu i u kadar, što je opet posljedica života u zemlji u razvoju”, navodi Pojskić u razgovoru za Klix.ba.
Posao u Njemačkoj je počeo aktivno tražiti sredinom 2012. godine. Jezik je učio još od djetinjstva, a bilo mu je potrebno oko pola godine da pronađe kliniku na kojoj će nastaviti specijalizaciju. Poslao je preko pedeset prijava za posao, putovao nekoliko puta u Njemačku na razgovore za poslove koje nije dobio i doživio pri tome i određena razočarenja.
“Neuspjesi i razočarenja su dio života i dio uspjeha. Sva mudrost leži u podizanju nakon svakog pada.U poslu i životu usponi smjenjuju padove, što treba prihvatiti kao konstantu življenja, i uporno nikad ne odustajati”, kaže Pojskić, koji je na kraju dobio posao na Klinici za neurohirurgiju u Univerzitetskoj klinici Marburg.
Njemačka trenutno traži više hiljada ljekara svih specijalnosti
I iako Medicinski fakultet slovi za jedan od najperspektivnijih, čak i mladi ljudi sa diplomom ljekara u Bosni i Hercegovini znaju biti osuđeni na biro za zapošljavanje. Mladi ljekari sa stečenom diplomom Medicinskog fakulteta se u Bosni i Hercegovini pak najčešće suočavaju sa objektivno ograničenim brojem radnih mjesta i to je samo jedan od problema.
“Pored toga, veliki broj ljekara želi da radi samo u gradskim sredinama, npr. u Sarajevu, gdje je velika navala na ograničen broj radnih mjesta i gdje je oduvijek bilo teško dobiti posao. Radna mjesta u manjim sredinama i u slabije opremljenim bolnicama su velikom broju ljudi neatraktivna, što je i razumljivo. Mnogi ljekari dobiju posao s kojim nisu zadovoljni, jer im nije pružena perspektiva i mogućnost profesionalnog napredovanja. Plate su realno male, ulaganja u zdravstvo neadekvatna potrebama, zaštićenost zdravstvenih radnika minimalna, a izloženost napadima svake vrste, javnim i tajnim, koji redovno prođu nekažnjeno, je velika”, navodi Pojskić i dodaje kako je iz tog razloga jedno od rješenja odlazak na rad u inostranstvo.
Mirsad Spahić za njemački zdravstveni sistem kaže da je uređen, te kako se ozbiljno radi, dok se prekovremeni rad očekuje ili bar podrazumijeva. Kao i u svakom drugom poslu, postoje bolji i gori dani. Pojskić dodaje kako mjesečno ima i šest do osam dežura, no ističe kako specijalizanti neurohirurgije generalno u velikom dijelu svijeta rade na ovakav način.
“Sistem nije idealan, on ima dosta mana, no one se izgube u činjenici da sistem funkcioniše. Jedan od većih problema koji nama ide u korist je taj da postoji i još bolji ili bar još bolje plaćen posao u Norveškoj ili Švicarskoj npr, te veliki broj njemačkih ljekara odlazi tamo. Oni koji ostanu većinom odlaze u privatni sektor”, govori Spahić i dodaje kako su Klinike uglavnom postala radna mjesta “stranaca”.
“Otvoreni su za strance, ali ne zato što smo im dragi, nego zato što moraju -. nedostaje im jako puno ljudi. Razlika između nas i njih je u tome što oni, u odnosu na nas progutaju ponos i ostale gluposti kada moraju…”, kaže Spahić.
Pojskić otkriva kako u Njemačkoj trenutno postoji više hiljada slobodnih radnih mjesta za ljekare svih specijalnosti. Na Klinici na kojoj radi trenutno je zaposleno 12 ljekara iz Njemačke, BiH, Makedonije, Rumunije, Italije, Ukrajine, Azerbejdžana, Sirije, Grčke i Indije.
“Ni u jednom momentu nisam osjetio diskriminaciju bilo koje vrste zato što sam stranac i dobio sam jednaku šansu kao i svi ostali zaposlenici klinike. Mislim da je ta kultura rada i poštivanja onih koji žele da uče i rade, bez obzira na narodnost, rasu, vjeru i spol, jedno veliko civilizacijsko dostignuće njemačke nacije. U Njemačkoj, kao i u ostatku zapadne Evrope i u SAD-u, radi veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, u medicini i drugim strukama, koji su cijenjeni i uspješni u oblastima kojima se bave. Akademska dijaspora je bogatstvo koje svaka zemlja treba da koristi”, kaže Pojskić.
Dodaje kako je prednost rada u oblasti zdravstva u Njemačkoj taj što se zdravstveni sistem oslanja prije svega na snažnu privredu jedne od najjačih svjetskih ekonomija, a ulaganja u zdravstvo su jako velika i postoje strategije razvoja za svaki sektor zdravstva.
“Zdravstveno osiguranje, za razliku od BiH, moraju plaćati svi koji koriste zdravstvene usluge, i to je 99% stanovništva. Veliki doprinosi, prije svega od strane građana koji su dužni uplaćivati doprinose i bivaju kažnjeni ukoliko te čine, su stub zdravstva. Postoji široka mreža ljekara porodične medicine, te veliki broj sekundarnih i tercijarnih ustanova zdravstvene zaštite, oprema je vrhunska i obnavlja se svakih par godina. U tom smislu se zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini ne može porediti sa sistemom u Njemačkoj. Kompleksna administrativna izdjeljenost BiH usložnjava i sistem zdravstvenih usluga. Problem je i u ratu uništena i nikada do kraja obnovljena infrastruktura. Ulaganja su mala, nezadovoljstvo zdravstvenih radnika veliko, plate male, opća klima u društvu ne pomaže etabliranju zdravstva, određeni broj građana ne uplaćuju zdravstveno osiguranje a koriste zdravstvene usluge”, kaže Pojskić.
Šta mi iz BiH nedostaje, a šta mi nikad neće faliti
Na upit o tome šta je to što mu u BiH nedostaje, a šta mu nikad neće faliti, Mirza Pojskić odgovara kako su to prije svega članovi porodice, kao i prijatelji.
“Nedostaju mi izlasci sa društvom, razgovori sa našim ljudima, pogledi na život, te naš humor koji sivu svakodnevnicu čini podnošljivijom. U BiH je kvalitet drugarskog i porodičnog života, uprkos teškoj ekonomskoj situaciji, ipak na višem nivou nego na zapadu. Generalno je više otvorenosti i spontanosti u međusobnim odnosima, mada tu naravno postoje brojne individualne razlike i nijanse. Bitan faktor je i taj što emigranti uvijek pokazuju tendenciju da idealiziraju rodnu grudu. Ono što mi nikad neće nedostajati je turobno opće raspoloženje u društvu uzrokovano prije svega nezaposlenošću, neprestano kukanje koje dolazi od jednog broja građana, bez ikakve vidljive želje da promjene svoje stanje (bez obzira ostali ili otišli iz BiH), te trajni osjećaj nevažnosti, bespomoćnosti i kompleksa niže vrijednosti koji se ukotvio u naš narod.”
Mirsad Spahić također navodi kako mu je najteže bilo ostaviti familiju i prijatelje.
“Nedostaje mi Čaršija. Nedostaje mi moja raja svaki dan. Posebno familija i onaj osjećaj koji samo imate u svojoj kući, kod majke. Sve ostalo mi ni najmanje ne nedostaje. Veliki broj kolega u BiH je na birou. Oni koji nisu znam da jesu i dalje vjerovatno i dalje godinu ili dvije rade volonterski i da se to podrazumijeva kao sasvim normalna stvar, što definitivno nije i ne smije biti”, kaže Spahić. Dodaje kako mu je u izboru karijere i posla kojim će se baviti najvažnije bilo da neovisno o bilo čijoj politici radi posao za koji se odlučio “bez straha od stranačkih interesa”.
Na upit o tome ima li neki savjet ne samo za buduće ljekare, nego i generalno mlade ljude koji bi voljeli napraviti neku promjenu u životu, ali se ne usude iz straha, te vrijedi li u životu riskirati, Mirsad Spahić pak kaže:
“Vrijedi. Definitivno vrijedi. Nije lako, nemojte se zavaravati, ali bar znate zbog čega se trudite i za šta radite. Ako možete sebe zamisliti van BiH, imate volju raditi i znate jezik, još danas šaljite aplikacije. Ja još nisam čuo niti za jednu kolegicu ili za nekog kolegu koji se pokajao, a već ih je mnogo.”
Njegov kolega Mirza Pojskić za kraj dodaje:
“U životu vrijedi rizikovati. Prirodno je imati strahove, ali sa strahovima se treba suočiti i nadvladati ih. Dobro je poslušati savjet drugih, naročito dobronamjernih, ali na kraju važne odluke treba donositi sam i naučiti živjeti sa posljedicama tih odluka, kakve god one bile – najbolje su one koje donesemo iz dubokog vlastitog uvjerenja. Međutim, odlaskom u inostranstvo se rješava samo problem financijske samoodrživosti, što je važan ali ne i jedini aspekt kvaliteta življenja. Izboriti se za poziciju i status na radnom mjestu je težak i dugotrajan proces, kao i savladavanje jezika i integracija u njemačko društvo. Mislim da svako mora da za sebe odluči da li je odlazak iz BiH dobra životna opcija i da li korist nadmašuje žrtvu. Pravo pitanje nije ostati ili otići, već izgraditi sebe i napraviti nešto od svoga života i karijere, bez obzira da li je to u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Americi ili Brazilu.”
