Uz žurbu da nazovu istorijskim događajem prošlosedmično (srijeda, 17. juni 2020.) potpisivanje dogovora HDZBiH i SDA o konačnom rješenju problema Mostara, optimisti iz vida gube dvije važne „sitnice“: da je deblokada u rukama istih onih koji su zaslužni za to da su posljednji izbori u Mostaru bili prije 12 godina i, drugo, da su Čovića i Izetbegovića na to doslovno natjerali OHR, Delegacija EU i američki i britanski ambasador
KUĆNO VASPITANJE I PROFESIONALNI obziri mi nalažu da se nipošto od prve ne pridruržim onima koji potcjenjuju ili unižavaju važnost i moguće domete prošlonedjeljnog potpisivanja HDZBiH-SDA dogovora o deblokadi Mostara i otvaranju mogućnosti da se, najzad, i tamo dogode izbori. Ali, ista načela su razlog za to da ne potrčim za onima, iz kojih frca neosnovani optimizam i uvjerenost u to da će ovo biti izlazak iz mostarskog „začaranog kruga“. Umjesto zaglavljivanja u jednoj od te te dvije krajnosti, sklon sam realnosti i oprezu, bolje reći bijegu od „kukurikanja prije zore“.
A baš na to „kukurikanje“ podsjećaju reakcije, kojima smo medijski zasuti od srijede, 17. juna. Tabori pristalica potpisnika dogovora su, naravno, raspoloženi i zadovoljni. Opozicija je odmah otvorila baražnu verbalnu vatru, pri čemu se ne može reći da nije u pravu. Analitičari i oni koji vole da ih se tako zove, nastojali su odavati utisak objektivnosti i neutralnosti, ali nisu izbjegli da budu bliži opozicionom osporavanju i rezervi prema dogovoru, nego oduševljenju i zadovolljstvu protagonista ovog „istorijskog događaja“. Dakle, baš onako kako je za naše prilike uobičajeno, iako ne uvijek i poželjno.
KAD SE SVE SLEGLO i kad je proteklo nekoliko dana, slika je postala mnogo jasnija, a argumenti za to da „povučemo ručnu“ u vezi sa optimizmom – još čvršći. Upakovan u paket dogovora o novom Statutu grada Mostara i o ugradnji izmjena u Izborni zakon, potpisani papir je, očito, korak naprijed, jer je bolji od dosadašnjeg ništa. Ali, taj isti papir ima toliko biljega kočnica, sporova, razlika i sukoba iz prošlosti, da to, jednostavno, tjera na oprez. Prije svega, nismo dobili odgovor na pitanje zašto je sve bilo u blokadi od 2012. godine. Zatim, nema ni najmanje garancije za to da se u ponavljanju stare matrice o izbornim područjima, ne vidi nekadašnjih šest mostarskih opština, koje se sada zovu izbornim jedinciama. I, konačno, ne vidi se prostor za optimizam, ako se zna da su ovaj dogovor postigli isti oni, kojima Mostarci imaju „zahvaliti“ za to što izbora nemaju od 2008. godine.
Među problematičnim tačkama, koje ostaju nejasne, uz prateće pitanje ko je više dobio, nalazi se i Izetbegovićeva tvrdnja o kompromisu između etničkog i građanskog izbornog obrasca. Teško da to isto misle Dragan Čović i strana koju on predstavlja, kad se zna njihovo iskonsko protivljenje samom terminu „građansko“ i njegovom čitanju kao „suprotnosti“ ili onom što „ugrožava“ nacionalno („legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda“). Drugim riječima, ne izgleda da je to potiskivanje kolektivnog (nacionalnog) na račun pojedinačnog (građanskog). Čak i onda kada se čini da će formula „jedan čovjek, jedan glas“ biti ostvarena, čini se da to ipak ide naruku HDZ-u, jer je Mostar grad s većinski hrvatskim življem.
OVO SU, NARAVNO, SAMO NEKA, najkvažnija pitanja. Kad bi se išlo u detalje, što su neki analitičari svojski učinili, bilo bi još razloga za rezervu, oprez i redukciju optimizma. Batalivši to na ovom mjestu, pažnju valja usmjeriti na ulogu i djelovanje moćnih stranaca u vezi s ovom temom. Ne samo da je i vrapcima na grani jasno da su OHR, Delegacija EU u BiH i ambasadori SDA i Velike Britanije, u svemu odigrali ključnu (političku i dramsku) ulogu. Jasno je i to da se ovdje može govoriti i o klasičnom (neo)kolonijalnom pritisku moćnih i uticajnih i da „sitna buranija“ naših nacionalnih i stranačkih lidera, tu nije mogla – čak i da je htjela – ama baš ništa. Reakcija u vidu stava „sram bilo međunarodnu zajednicu zbog svega ovoga“, vrlo je diskustabilna. Jer, kolonijalizatore nikad nije opterećivao sram ili stid, važno je bilo da ostvare cilju – da postignu uspjeh, a ne da problem zaista riješe.
Hoće li se to, u konačnici, pretvoriti u stvarnu deblokadu Mostara, koja je već prijetila da inficira cijelu zemlju „mostarizacijom“, pitanje je na koje nećemo dugo čekati odgovor. Možda ga dobijemo do kraja ove godine – na lokalnim izborima i u procesu izmjena Izbornog zakona? A možda se sve, ipak, svede na optimizam bez pokrića i na to da mostarski „začarani krug“ postane još čvršći dokaz tvrdnje da oni koji su Mostar i sve nas doveli tamo gdje smo sada – ni slučajno nisu (niti mogu biti) garancija za dolazak na „zelenu granu“?