Prošlo je skoro dva mjeseca od početka izolacije. Meni nije toliko neobično jer inače ne izlazim mnogo. Imam omiljenog muškarca i omiljene četiri mačke. Omiljena kćer je daleko, snalazi se sama. Ali jeste tjeskobno do izvjesne mjere. Ne kao u ratu – to je naprosto neusporedivo: u ratu nismo imali ničega pa ni slobode, a danas nemamo slobode kretanja u određeno vrijeme – to se mora i može podnijeti, zarad opšteg interesa – govori u razgovoru za agenciju FENA o danima izolacije u vremenu pandemije književnica Ferida Duraković.
Duraković kaže da je težak osjećaj ne moći izaći kad hoćeš i gdje hoćeš, da ne možeš popiti kafu u svom omiljenom kafeu, da se ne možeš zagrliti s dragim ljudima na sunčanom proljetnom danu na Vilsonovom – a nakon dva mjeseca već polako sve to kreće na nerve, koji su od rata dobro utanjeni.
“Ali ja se ne dam! Pišem, čitam, fejsbučim. Održavam socijalnu bliskost i fizičku distancu! Prevodim roman Amele Marin o putovanju jedne majke sa dvoje djece u pravcu mora iz opkoljenog grada, s naslovom “More”. Završavam knjigu kratkih proza nakon deset godina! Zovem porijatelje, žalimo se jedni drugima, pričamo viceve i razmjenjujemo tuge i svakodnevicu, radujemo se jedni drugima, uvezujemo se po linijama srca, zabavljamo djecu na društvenim mrežama”, kaže Duraković.
Opisujući svoje izolacijske dane, Ferida Duraković navodi da sa svojim dragim pušta stare ploče jer imaju i gramofon.
“Slušamo pjesme iz naše mladosti, gledamo stare filmove, kuhamo… I ovo će proći. Treba čuvati fizičko i psihičko zdravlje. Treba čuvati svoje ljude i njegovati ljubav za prijatelje”, podvukla je.
Književnica Ferida Duraković u konačnici savjetuje: “Gajite biljke po prozorima i na balkonima. Udomite neku životinju – ribicu, ptičicu, mačku, psa, ježa…Kućni životinjski prijatelji bolji su lijek za dušu od svih antidepresiva”, zaključila je.
Izvor: Radiosarajevo.ba