Kada su prekjuče u sjedište Misije EU u Sarajevu privedeni lideri SDA-a, HDZBiH i SNSD-a, u prvom planu je bilo to što je dogovorena raspodjela 330 miliona eura novog zaduženja kod MMF-a, ali nije moglo da se ne vidi da su šef Misije i američki ambasador u BiH time pokazali da ne priznaju institucije vlasti ove zemlje i da „podižu rep“ trojici stranačko-nacionalnih poglavica, u čije taoce smo odavno uspješno pretvoreni
DANIMA JE TRAJALO
uobičajeno stranačko-nacionalno natezanje oko raspodjele novog kreditnog zaduženja naše zemlje kod MMF-a. Onih 330 miliona eura se nije uklapalo u dosadašnju šemu raspodjele – 60 posto Federaciji i 30 posto RS-u. Zatezali su iz SNSD-a, tražeći 40 posto i pravdajući to koronom. Naruku su im išli prijatelji i saborci iz HDZ-a BiH, zahvaljujući „komparativnoj prednosti“ u vidu pozicije ministara finansija na federalnom i državnom nivou, koje vječno drže kadrovi te stranke. Rok za dogovor je isticao, bližio se 14. april, kada se donosi odluka i, ukoliko dogovora ne bi bilo, propale bi pare.
Tako ukratko izgleda rekonstrukcija ove nove „drame“. Naravno, drame koja je suvišna, u normalnim zemljama je ova tema rutinska stvar, ali koja kod nas uvijek uspijeva da se saplete o politikantsko-populističke inate, kaprice i „nagazne mine“. Nije htjela popustiti nijedna strana, pa su iz Misije EU-u i Američke ambasade, reklo bi se zato što im je do nas stalo više nego našim poglavicama, morali intervenisati. Prekjuče su u sarajevsko sjedište Misije priveli lidere SDA-a, HDZBiH-a i SNSD-a i, priznajući da ih uvažavaju kao nacionalne (plemenske) poglavice, ubijedili ih u pristanak na to da 62 posto para ide Federaciji, 38 RS-u, a po pola posto od jednog i drugog iznosa Brčko distriktu.
SVE BI SE ZAVRŠILO
na tome i na zadovoljstvu što ćemo, eto, ipak dobiti novi kredit, koji će otplaćivati naša djeca i unuci (a ne poglavice i njihove familije), da iza svega nema onoga što do bola bode oči: potpune suspenzcije, kao da ih nema, legalnih institucija sistema, koje su nadležne za ova pitanja, izostanka bilo kakvog dogovora u organima države, pretvaranja svega u kafansko-minderski običaj donošenja ključnih odluka i, pride, priznanja da ovu zemlju – i u haosu zbog pandemije koronavirusa – ipak vode i o njoj odlučuju plemenske poglavice, a ne narod i legalno izabrana vlast. Vrhunac tog tragikomičnog, a zapravo beznadežno razvaljenog sistema, koji nikad i nije uspio da postane sistem, sadržan je u izjavi lidera SNSD-a, a po nesreći i člana Predsjedništva BiH, koji je, na pitanje o zadacima najavljenog koordinacionog tijela za praćenje realizacije 330 miliona eura, u TV-mikrofon kazao: „Kakvo koordinaciono tijelo, nas trojica smo najvažnije koordinaciono tijelo, od nas zavisi sve u ovoj zemlji!“.
Onaj ko je bio plitak i naivan, pa tako nešto dosad nije znao, ima sada priliku da koriguje stav i da konačno shvati gdje smo i šta smo. Pri tome, možda i ne mora da začudi, jer je samo kontinuitet višedecenijskog odnosa prema ovoj zemlji, to što su šef Misije EU-a u BiH i američki ambasador aminovali ovo sanje i priznali da drukčije ne ide. Bar pokazuju da oni nisu u stanju ili neće da to poprave.
POSLIJE SVEGA ŠTO
nam je, usred ovog belaja sa pandemijom, velikodušno servirano, jasnije su dvije stvari: prvo, da je ovaj događaj pomoć mnogima da se spuste na zemlju i da shvate kako ni korona ne može nauditi nacionalizmu, partitokratiji, populizmu i fatalnoj podijeljenosti ove zemlje po svim mogućim i nemogućim šavovima, te, drugo, da i glavati predstavnici međunarodne zajednice u BiH počinju polako da se s tim mire i prilagođavaju naopakom stanju dominacije plemensko-stranačke konfrontacije i stvarne vlasti poglavica, a ne organa i institucija. Tu problem ne postoji ni za poglavice i njihove trabante i armiju poltrona i sljedbenika, a ni za međunarodne plaćenike u ovoj zemlji, jer im to, u krajnjem slučaju ide naruku, ostaće ovdje dovoljno dugo da obezbijede dva-tri koljena svojih potomaka, a kad im prođu mandati u BiH i odu – s nama šta god bude…
Kad kažem da smo, zbog svega toga, kao država i ljudi poniženi, ali i „počašćeni“ statusom dvostrukih talaca na dužu stazu – talaca međunarodne glavate gospode u BiH, koji često ne znaju da li su došli ili pošli, i naših stranačko-nacionalnih lidera, nisam rekao ništa novo. Ali, kad dodam da je naša nesreća s neorganičenim rokom trajanja, to što će korona jednog dana proći, a da će nam ostati poglavice i sve ono čime nas upropaštavaju, slika je kompletna i do kraja sumorna. Što će reći da, što se tiče na i ove zemlje, pandemija koronavirusa ipak nije najveće zlo koje nas je snašlo.
Piše: Zlatko Dukić
