Rođena sam 1985. godine, a šest godina prije toga Kina je najavila politiku jednog djeteta po obitelji. Odmah nakon mog rođenja, predstavnici vlasti su naredili mojoj majci da se podvrgne sterilizaciji.
Moj djed se suprotstavio vlastima jer je želio unuka koji bi nastavio obiteljsko ime. Naposljetku je mojim roditeljima dozvoljeno imati drugo dijete, ali morali su pričekati pet godina te platiti znatnu kaznu. Odrastajući, moj brat i ja bili smo okruženi djecom iz obitelji s jednim djetetom.
Sjećam se doživljaja srama jer sam imala mlađega brata. Osjećala sam kao da je naša obitelj učinila nešto loše jer ima dvoje djece.
Tada nisam dovodila u pitanje otkud dolaze ti osjećaji srama i krivnje. Prije godinu i pol dana dobila sam svoje prvo dijete.
Jedna od osoba s kojima sam razgovarala bila je primalja koja je porodila svu novorođenčad u mome selu, uključujući i mene.
Imala je 84 godine kada smo razgovarale. Pitala sam je, “Možeš li se sjetiti koliko si djece porodila u svom radnom vijeku?” Nije mi mogla dati konačan broj poroda.
Ali rekla mi je da je obavila 60 tisuća prisilnih pobačaja i sterilizacija. Ponekad, kazala mi je, fetus kasnog stadija bi preživio pobačaj te bi ubila dijete nakon što bi ga porodila.
Sjeća se drhtanja svojih ruku dok je obavljala svoj posao. Šokirala me njezina priča.
Kada sam odlučila snimiti film, očekivala sam jednostavnu priču o počiniteljima i žrtvama. O ljudima koji su provodili politiku i o ljudima koji žive s njezinim posljedicama.
Ali to nisam vidjela. Završavajući razgovor s primaljom, zapazila sam dio njezine kuće ukrašen bogatim ručno izrađenim zastavama. A svaka zastava nosila je sliku djeteta.
Te zastave slale su joj obitelji kojima je pomogla kod liječenja neplodnosti. Objasnila je kako se bila zasitila izvođenja pobačaja i sterilizacija — i da je od tada radila samo kako bi pomogla obiteljima da dobiju dijete. Kaže da je osjećala duboku krivnju zbog sudjelovanja u politici jednog djeteta.
Nadala se da će pomagajući obiteljima da dobiju dijete moći poništiti ono što je činila u prošlosti.
Postalo mi je jasno da je i ona bila žrtva te politike. Svaki glas joj je govorio da je to što čini ispravno i nužno kako bi Kina preživjela.
I činila je što je smatrala ispravnim za svoju zemlju. Znam koliko je ta poruka bila jaka.
Poruka se usadila u naše umove toliko snažno da sam odrastala osjećajući sram jer imam mlađeg brata.
Kod svake osobe koju sam snimala, vidjela sam kako njihova srca i umovi mogu pasti pod utjecaj promidžbe i kako njihova volja za požrtvovnošću u svrhu većeg dobra može biti iskorištena za nešto vrlo mračno i tragično.
Nema zemlje na svijetu u kojoj ne postoji promidžba.
A u društvima koja bi trebala biti otvorenija i slobodnija od Kine, može biti još teže prepoznati kako ta promidžba izgleda.
Skriva se pred golim okom u vidu novinarskih izvješća, TV reklama, političkih kampanja i na našim društvenim mrežama.
Djeluje tako da mijenja naše umove bez našeg znanja. Svako društvo je slabo na prihvaćanje promidžbe kao istine, i nijedno društvo u kojem promidžba zamjenjuje istinu ne može biti istinski slobodno.
Izvor:Ted.com
