Barbara Jane Mackle imala je sretan život.
Ta je 20-godišnja kćer milionera iz Miamija Roberta M. Facklea bila ne samo bogata, već lijepa i popularna. Njen je otac zajedno s dvoje braće osnovao korporaciju Deltona, jednu id najvećih tvrtki za izgradnju kuća u SAD-u, a bio je i dobar prijatelj predsjednika Richard Nixona.
No, jedno kucanje na vrata prije više od pola stoljeća zauvijek im je promijenilo živote.
Sve je počelo osam dana prije Božića, 1968. Barbara, studentica na Univerzitetu Emory u Atlanti, oboljela je od gripe. Školska bolnica je bila puna, pa ju je majka Jane odvezla u obližnji motel kako bi brinula o njoj.
Kasno u noći čula je kucanje na vratima sobe. S druge strane javio se muški glas, govoreći kako je Barbarin zaručnik Stewart Woodward doživio udes. Joan Mackle je odmah otvorila vrata i suočila se sa sačmaricom koja joj je bila uperena u lice.
Ispred vrata su stajali Garry Steven Krist (23) i Ruth Eisemann-Schier (26), oboje sa skijaškim maskama. Njih dvoje su kloroformom oborili Jane i zavezali je kablom, zatim je gurnuli u plavi automobil.
Vozili su oko 30 kilometara dalje do izoliranog šumovitog područja. Tada je Krist prisilio Mackle da uđe u otvorenu rupu iskopanu u zemlji, u kojoj se nalazila kutija ojačana fiberglasom dimenzija jedan metar sa dva metra. Histeričnoj su djevojci rekli da unutra ima hranu, vodu, pokrivač, svjetlo i ventilator na bateriju te pumpu ako počne kišiti i kutija se puniti vodom.
Krist je počeo zabijati vijke u poklopac te zakapati kutiju sličnu lijesu u zemlju, zakapajući vrišteću djevojku živu. Barbara je ljutito udarala po poklopcu, no uzaludno. Posljednje riječi koje su joj uputili bile su “ne budi takvo derište”.
Kasnije tog jutra, telefon je zazvonio u Mackelovom domu. Robertu i Jane Mackle rečeno je da su njihovu kćer zakopali u kutiji i da će se ugušiti osim ako ne plate otkupninu od 500 hiljada dolara. Postojala su i dva dodatna zahtjeva: Otkupnina je trebala biti stavljena u jedan kofer, a Robert je trebao doći sam. Ako Robert Mackle pristaje na uvjete, trebao je staviti klasificirani oglas u Miami Herald. Učinio je to, a oglas je navodio: “VOLJENA. Molim te dođi kući. Platit ćemo sve troškove i naći se s tobom bilo kad i bilo gdje”. Oni koji su slučajno pročitali oglas nisu ni slutili što stoji iza njega.
Dva je dana kasnije Mackle primio novi poziv u kojem mu rečeno da se odvede do određene lokacije na Biscane Bayu, ostavi otkupninu i ode. Pristao je, no zadatak nije prošao bez teškoća. Tamošnji je susjed čuo buku, a misleći da je riječ o provalnicima pozvao je policiju. Policajci su stigli te u mraku šume primijetili dvije siluete te su ih potjerali. Krist i Garry su pobjegli, odbacivši kovčeg s novcem. U blizini su pronađeni napušteni Volvo i čamac. U automobilu je policija pronašla polaroid fotografiju Barbare Mackle, odjevenu u crveno-bijelu spavaćicu koju je nosila kad je oteta. U ruci je držala natpis “oteta”.
U međuvremenu je djevojka s fotografije pokušavala sačuvati zdrav razum i optimizam, na glas je pjevala božićne pjesme i razmišljala je o ukrašavanju božićnog drvca, prisjećajući se klizanja s dečkom. No, ni uz sav trud nije mogla zaustaviti crne misli koje su joj se prikradale. U knjizi iz 1971. “83 sata do zore” Barbara se prisjetila:
“Ovo je mjesto gdje ću umrijeti. Ova će kutija biti moj lijes, a vjerojatno ga nikad nitko neće pronaći. Moji neće ni znati gdje da mi odnesu cvijeće na grob.”
Pokušavala je zaustaviti morbidno razmišljanje sanjarenjem o tome ko će je i kada pronaći. Možda će to biti farmer. Ili neki građevinac. Za 10 godina? Za 20?
Bilo joj je hladno i cijelo ju je tijelo boljelo, još uvijek se boreći s gripom. Nije ni slutila da stvari mogu postati još gore – kad je lampa utrnula a cijelu kutiju preplavio sablastan mrak zemlje u kojoj se nalazila.
Robert Mackle je u međuvremenu očajnički pokušavao dovesti svoju jedinu kćer kući. Slomljen što je možda izgubio jedinu šansu da je spasi, izdao je priopćenje za javnost otmičarima, uvjeravajući ih da nema nikakve veze s propalom predajom novca.
Uspjelo je: Mackle je primio telefonski poziv kojim su ga uputili da se odveze do zemljane ceste zapadno od Miamija i tamo ostavi novac. Napravio je kako su tražili i čekao kraj telefona sa suprugom te agentima FBI-a.
U 15.00 je stigao poziv. Krist je dao upute za dolazak do Barbarine lokacije, no bile su dosta neprecizne i sumnjive. Tamo je pojurilo preko stotinu agenata FBI-a. Nakon nekog vremena, koje je Barbari predstavljalo vječnost, netko je čuo tiho kucanje. Muškarci su počeli kopati golim rukama.
Dvanaest minuta kasnije, Barbara Mackle – slaba, ali neozlijeđena – podignuta je iz groba. Dok ju je jedan od FBI-ovih agenata odvezao u automobilu koji je čekao, uspjela je pokazati neočekivani smisao za humor govoreći mu, uz mali osmijeh, “Ti si najzgodniji čovjek kojeg sam ikad vidjela.”
Tada je direktor FBI-ja J. Edgar Hoover prenio sretnu vijest roditeljima.
Krist je pronađen blizu obale Floride, nakon što su policajci pronašli gliser koji je kupio s većinom novca od otkupnine. Njegova je partnerica Ruth Eisemann-Schier uspjela pobjeći, a za njom su raspisali tjeralicu. Uhvatili su ju tek 1969. godine kada se kvalificirala za posao. Identificirali su ju na temelju otisaka prstiju. Priznala je krivnju i osuđena je na sedam godina zatvora od kojih je tri odslužila u Hondurasu.
Barbara Mackle, sada Barbara Woodward, udana je s četvero djece i živi na Floridi. Sjećanja na ona tri i pol dana u prosincu ne želi više dijeliti s drugima. Tokom svih ovih godina odbijala je intervjue, objavio je Express.
