Dok završavamo s doručkom (prženice i slanina, ja pravila), gledam kako se djeca rasipaju na različite krajeve kuće. Muž se namješta na kauč sa bebom, a ja se smješkam gledajući je kako se kikoće u njegovom naručju dok ja počinjem raščišćavati sto.
Vraćam se na svoje mjesto u kuhinji, gdje imam osjećaj da sam na dužnosti 24/7, cijeli dan svaki dan, puneći i prazneći, namačući i ribajući, čisteći i raščišćavajući, i počinjem rasklanjanje nakon još jednog obroka.
I odmah mi nestaje osmjeh. Pa zar me bi bilo brže, mislim si, kad bi svi uradili po malo i raščistili ovaj haos poslije obroka pa da se možemo svi zajedno ići odmarati? Zar ne bi bilo bolje da moja djeca nauče da ne treba majke da čiste same? Zar ne bi imalo više smisla, pitam se, da prostor koji dijelimo tretiramo kao odgovornost koju dijelimo?
I onda to i kažem.
„Drugari!“, pozovem četiri osobe koje sam stvorila. „Hajde da počistimo sve nabrzaka pa da se možemo igrati kad završimo!“
Nema odgovora.
Moj muž, predosjećajući moje frustracije, skače sa kauča uz uzdah i izvikuje sopstvenu naredbu: „Hajde, djeco. Idemo pomoći mami da počisti!“
U momentu sam shvatila, iz naočigled nevine izjave koja nekako uspijeva motivisati moju djecu i učiniti da se ja osjećam krivom, da smo negdje užasno, užasno pogriješili.
Čišćenje – na bilo kom nivou u našem domu – ne bi trebalo biti stvar „pomaganja“ meni.
Priznajem da čišćenje spada na mene kao roditelja koji ostaje kod kuće. Priznajem i da mi to generalno ne smeta. Ja ostajem kod kuće sa djecom i ne smatram kućanske poslove išta „manjim“ oblikom rada nego bilo koju drugu vrstu posla. To je važna usluga mojoj porodici i rado je radim.
Ali – a odatle potiče i moja frustracija – nije to samo moja odgovornost jer sam ja eto majka.
Svaka porodica je drugačija i svaka porodica drugačije dijeli uloge i obaveze. Ali u našem domu, ja radim puno radno vrijeme i imam jednake prihode kao i moj muž, a sve to uz ostajanje kući sa djecom. Kako bih postigla sve to, morala sam izmijeniti neke stvari, uključujući i to koliko čišćenja mogu da obavim svaki dan. Bespotrebno je i da spomenem da više ne stignem postići mnogo toga u toku dana.
To znači da se moje vrijeme za čišćenje promijenilo sa onog „nevidljivog“ doba dana kada je moj muž na poslu pa dođe kući i zatekne sve cakum-pakum na štokakve periode i dana i noći i vikenda, pa čak i kućne pomoćnice koju sam unajmila u jednom momentu kad sam bila naročito očajna.
Tako mi je postalo jasno da:
- U našoj porodici ima mnogo čišćenja
- Istrenirala sam djecu da stvarno misle da je čišćenje moj posao
Teško je, jer ne želim da zvučim kao da ne cijenim njihov trud i mislim da je upoređivanje ko je šta uradio u bilo kom braku igra u kojoj se isključivo gubi. Ali takođe sam shvatila i da je opasno, naročito kada oba roditelja rade, posmatrati kućanske poslove kao „pomaganje mami“ umjesto prosto nečega što se radi.
Svaki put kad sam pitala muža da „mi“ isprazni mašinu veša ili rekla djeci da pospreme dnevnu sobu „za mene“ ili prećutala kad muž okupi djecu da rasklone sa stola „za mene“, osjećam da sam pomalo podbacila u svojim dužnostima kao majka. Jer zaista, ne želim odgajati djecu koja misle da su kućanski poslovi neka mala, beznačajna usluga ili da čak ni ne razmišljaju o tome jer to mama uradi kad niko ne gleda.
Želim djecu koja shvataju da je sređivanje kuće važno i baš zato što je važno, svi to trebamo raditi.
Hoću li zahvaliti mužu kad se naročito potrudi da očisti kupatilo kad sam ja preplavljena poslom a on se baš na glavu nasadio oko toga? Naravno. Hoću li pohvaliti djecu kad me iznenade sređenim podrumom samo jer su htjeli da mi ugode? Naravno da hoću.
Kunem se da se ne radi o postavljanju nekih pravila u pijesku i durenju i histerisanju kad me samu zapadne sve čišćenje.
Radi se o shvatanju da želim da popravim ovaj trend čišćenja u našem domu prije nego što bude prekasno. Ne radi se samo o meni ili mom mužu ili mom braku. Radi se o odgajanju djece i pretvaranja ih u odrasle ljude. Radi se o pokazivanju im – primjerom- kako porodice rade zajedno. Ne radi se o tome ko šta radi ili polnim ulogama ili čak ni jednakosti polova. U mojoj glavi, ovo se svodi na prilično jednostavnu činjenicu života kao porodice: svi smo u tome zajedno.
Nekim danima se čini kao bitka koju nikad neću dobiti i ne bih ni trebala da se borim, ali, svega mi, ostajem pri svojim uvjerenjima da djeca ne počite dnevnu ili pometu pod samo za svoje majke, a mmuževi i partneri ne slažu veš „za“ svoje žene – svi to radimo jedni za druge, jer smo porodica.
Izvor: Saša Leper/ Lola magazin
