Foto: coe.int
“Nerminu Subašiću bilo je tek devetnaest godina kada su ga paravojne snage iskasapile i kosti mu razbacale po Srebrenici i oko nje. Nermin nije bio jedini. Više od 8.300 muškaraca, žena i djece brutalno je pobijeno tokom srebreničkog genocida, jedne od najmračnijih i najstrašnijih stranica novije evropske historije. Možda bi njihove priče bile i zaboravljene da nije Majki Srebrenice i Žepe. Te majke, supruge i sestre obrisale su suze i svojoj patnji dale svrhu. Ne traže osvetu, već pune 24 godine neumorno pozivaju na pravdu. I imaju poruku za sve nas: prestanite dehumanizirati drugoga.
Mnogi misle da je to bilo lokalno pitanje, historijska slučajnost koja nije relevantna za ostatak svijeta. Takvo razmišljanje nije obojeno samo nezainteresiranošću i relativizmom, tu se reflektira i prikriveni antimuslimanski osjećaj koji je u Evropi postao uobičajen. Nepobitno je da je srebrenički genocid imao vjersku matricu. Ti ljudi su pobijeni samo zato što su bili muslimani. I to se desilo uz saučesništvo pasivne međunarodne zajednice koja je znala šta se dešava, ali je odlučila da pogled skrene u drugom smjeru. Evropa ni u kom slučaju nije blizu toga da joj se desi neka nova Srebrenica. Međutim, ponovno pojavljivanje nacionalističkih pokreta koji marširaju našim kontinentom i sebe proglašavaju braniocima ‘kršćanske Evrope i tradicionalnih vrijednosti’ prijetnja je mirnoj budućnost našeg društva. Muslimani su, u tom kontekstu, ponovo jedna od najlakših meta‚ ne samo za ekstremističke grupe, već i za vodeće političare. Evropa muslimane vijekovima gleda s podozrenjem. Ali, od serije terorističkih napada koji su počeli rušenjem Svjetskog trgovačkog centra 11. septembra 2001., svi su muslimani ‘stavljeni su u isti koš’ i žive u društvima koja su prema njima sve neprijateljskije raspoložena.
Nedavno objavljeni Izvještaj eksperata Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije to potvrđuje te upozorava na kontinuirani antimuslimanski sentiment u većini država članica Vijeća Evrope. Da bi se vidjeli dokazi, dovoljno je pratiti pouzdane izvore vijesti. Muslimanke su u brojnim evropskim zemljama često meta napada zato što nose maramu ili zar preko lica; napadaju se džamije i skrnave groblja; zbog diskriminatorske prakse muslimanima je teško dobiti posao, stan ili državljanstvo. Organi reda još uvijek vrše nezakonito zaustavljanje i pretresanje muslimana isključivo na osnovu izgleda. Pošto je većina novih imigranata iz zemalja gdje preovladava islam, i oni se susreću s istim nepovjerenjem i sumnjičavošću kakve evropski muslimani trpe već decenijama.
Sve je to pojačano toksičnim, nacionalističkim, neodgovornim i ciničnim javnim diskursom koji šire brojni ugledni evropski politički lideri. I meni i mnogim mojim sugrađanima u Bosni i Hercegovini je kristalno jasno čemu ovo može da vodi, ali pitanje je da li je to jasno političkim liderima i donosiocima odluka u Evropi i šire?
Odrasla sam u zemlji koje više nema zbog onih koji su raspirivali etničke mržnje i podjele. Vidjela sam brutalnost i krvoproliće podivljalog nacionalizma, vidjela sam kakve podjele to stvara i kako suptilno zavodi svojim lažnim obećanjima. Dosad nas je historija već trebala podučiti da takva situacija ne donosi ništa osim razaranja. Ali, čini se da nismo dovoljno pažljivo slušali. Ako želimo da preokrenemo ovaj zastrašujući trend, iz srebreničkog genocida bismo morali izvući prave pouke. Srebrenički genocid se nije desio slučajno, on je počeo davno prije nego je sav njegov užas postao vidljiv. Počeo je kad su se ljudska bića počela odvajati na osnovu identiteta. Uobličen je javnim diskursom koji je dehumanizirao drugoga i marginalizirao kritičke glasove. Konačnu formu je dobio kroz smišljeno djelovanje s ciljem uništenja grupe ljudi – pred zatvorenim očima onih koji su smatrali da ih se ta situacija ne tiče.
Majke Srebrenice i Žepe nam poručuju da ne smijemo ponovo upasti u istu zamku. One nam govore da ako želimo živjeti kao jednaki u različitosti, ako želimo živjeti bez indoktrinacije, mržnje i nasilja, ako želimo da nam buduće generacije imaju iste nade i ista očekivanja kakva smo mi imali, onda moramo ustati odmah. Moramo braniti vrijednosti i principe jednakosti, poštovanja, različitosti i inkluzivnosti, na kojima se Evropa i temelji. Vrijeme je da odredimo na kojoj smo strani, da djelujemo zajedno protiv mržnje i radimo na promicanju uzajamnog poštovanja i zajedničkog života. Sve drugo je scenarij koji ne garantuje sretnu i mirnu budućnost novim generacijama.”
