Mladi bračni par Dželaludina i Sadmir Nukić, djeca koja su u srebreničkom genocidu ostala bez očeva, među prvima su se vratili na prijeratno ognjište, vjenčali i osnovali porodicu.
Upoznali su se na snimanju dokumentarnog filma o djeci žrtava genocida. Ljubav je pobijedila bol i dala im snagu za budućnost. Danas žive u porodićnoj kući Nukića u srebreničkoj Soloćuši. Imaju dvoje djece i treće na putu.
Sadmir je jedan od mladih ljudi, koji su se nakon genocida u Srebrenici, počinjenom u julu 1995. godine, vratio na svoje ognjište. Godinama je bio u izbjeglištvu, ali nakon završenog Pravnog fakulteta odlučio se vratiti u Soloćušu. Radi i smatra da je njegov povratak najveća osveta onima koji su mu oduzeli oca.
Dočekao je ekipu Anadolu Agency (AA) u svom domu.
Sadmir je pokazao i malinjak i voćnjak koji se nalazi oko kuće. Kako je kazao, i to je jedan od vidova zarade iako ne baš nešto velike. Prisjetio se i pada Srebrenice kada se posljednji put vidio sa ocem Seadom, koji je sa drugim muškarcima krenuo preko šume do slobodne teritorije, a Sadmir sa majkom u zaštićenu zonu UN-a u Potočarima.
“Tad smo se halalili, izgrlili i to je bio zadnji zagrljaj koji sam dobio od oca. Nisam ni slutio da će to biti zadnji put da ćemo se vidjeti. U to vrijeme sam imao 12 godina”, kaže Sadmir.
U Soloćušu se ponovo vratio 2006. godine, nakon što je godinama bio u Banovićima.
“Uvijek sam imao želju da se vratim u prijeratno i ratno mjesto stanovanja. Ta želja nikad nije iščezla, a pogotovo zbog toga što su za ovo parče zemlje dati mnogi životi. Nisam mogao ni zamisliti situaciju da se ne vratim ovdje jer bi to značilo saučešće sa onima koji su u julu ‘95. oduzeli život i mom ocu. Svoj povratak u Srebrenicu smatram svojom najvećom osvetom dušmanima”, rekao je Sadmir.
Kao mladi diplomirani pravnik vratio se u svoju Soloćušu i počeo da radi.
“Praktično sam tog momenta počeo i neki novi život jer sam morao krenuti iz početka. Uslovi za život ovdje su bili teški. Oko dva mjeseca u kući nisam imao ni električnu energiju. Stanovao sam u stanu kod mog prijatelja iz djetinjstva. Vremenom sam ovamo vratio i majku. Danas sam oženjen, imam dvoje djece i treće na putu”, ispričao je Sadmir.
Nije se pokajao zbog povratka u Srebrenicu jer to smatra svojom obavezom i osvetom dušmanima.
“Nisam se pokajao, ali teško je, posebno u današnjim uslovima kada svaka presuda koja je potvrdila njihovo zlodjelo sa genocidnim posljedicama, se negira, posebno od lokalnih Srba ali i onih koji dolaze iz Srbije. Veoma je teško živjeti ali neću odustati. Na tom putu ću se boriti sve dok mogu i nadam se da ću uspjeti. Ali boli činjenica da nijedno moje dijete neće upoznati svog djeda. Također, nema pravo da izučava svoj jezik, a kamoli da na historiji uče o stradanju njihovih djedova u srebreničkom genocidu. To me najviše boli i vrijeđa”, pojasnio je Sadmir.
Unatoč svim poteškoćama, Sadmir na različite načine pokušava život u Srebrenici napraviti nešto lakšim.
“Vremenom sam pokušavao da stvorim te neke uslove za živote i uspio sam na neki način. Pored stalnog posla napravio sam sebi i nekih dodatnih djelatnosti. I time sam se počeo baviti”, poručio je Sadmir dok obilazi i pokazuje malinjak oko kuće.
