Mirsada Hadžić učenica prvog razreda srednje škole u Bosanskoj Dubici, koja kao i mnoge njene vršnjakinje i vršnjaci ima snove i želje, a njena životna borba i rad na poljoprivredi tjeraju sve na razmišljanje.
Ova hrabra i vrijedna djevojčica od desete godine života radi teške poljoprivredne poslove i pomaže porodici, a sve je počelo kada joj se otac teško razbolio i pola godine je bio bukvalno nepokretan.
Teret poljoprivrednih radova preuzela je uglavnom Mirsada s mamom. U svojoj životnoj ispovijesti ističe da zbog mnogo posla za školu uči navečer, pred spavanje. Nekada je trenirala i rukomet, ali je bila primorana prekinuti zbog nedostatka finansijskih sredstava.
Trenutno ipak stiže igrati folklor.
Mirsadina želja je da ode na more te s teškim uzdasima prepričava kako do sada nikada nije imala priliku otići na more. Nerijetko je bila i žrtva ismijavanja svojih vršnjaka, ali poručuje da im ne zamjeri toliko, ali smatra da je to sramno.
Ipak, Mirsadina poruka je snažna, a ona naglašava da roditelje treba pomagati dok su tu, živi uz nas, da ne bi žalili kada ih ne bude više.
